petak, 27.01.2012.
Prva riječ na latici cvijeta
Sinoć sam sanjala kako odlazi. Kao da mi dovoljnu bol nije prouzročio trenutak kad mi je to govorio, morala sam to opet proživjeti... Što reći nego life is a bitch.
Bilo je jako rano kad sam se probudila. Zrake svjetlosti su kroz prozračne zavjese izgledale sivo. Inače sam zaista lijena kad dođe do ustajanja iz kreveta, ali danas više nisam mogla riskirati ponovni susret sa ružnim snovima. Trebala sam se zaokupiti nečime kako mozak ne bi imao vremena smišljati odvratne scenarije koji bi me bacali u još dublju tugu. Htjela bih reći da sam samo nabacila neku staru krpu na sebe, ali što god uzela za odjenuti bilo je apsolutno prekrasno. Iako bih sada dala sve što imam samo da znam da je Dimi dobro. Izašla sam polako iz sobe kao kakav uplašeni mišić iz svoje rupe. Krenula sam prema dvorani, a onda je iza ugla izašao Fabi.
«Baš sam krenuo prema vama, Veličanstvo. Imamo neke male stvari za obaviti. Morate odabrati bar dvije djevojke koje će se brinuti za vas. Ipak, sada ste kraljica.»
Rekao je to s nekakvim izrazom naučene pristojnosti no bilo mi je svejedno. Samo da sve što prije završi...
«Fabi, recite zar će me te djevojke stalno pratiti?», upitah ga nekako uplašeno.
«Ne nužno. Ali bit će vam na usluzi. Isto kao i ja, gospo.»
«Ah...dobro onda.»
Došli smo u dvoranu punu djevojaka koje su bile, naravno, vrlo lijepe kao i sve ostale, ali razlikovale su se po tome što su samo one bile određenog ranga koji im je omogućavao da mi budu sluškinje...ili što već. Ja sam u toj prostoriji vjerojatno izgledala veličanstveno i moćno kao njihova kraljica, ali u glavi mi se zapravo vrtilo eci peci pec, ti si mali zec... dok napokon ne odlučih.
«Molim treću djevojku da istupi.»
Prišla mi je visoka djevojka crvenkasto smeđe kose i očiju boje zrelog šipka. Ona mi se nakloni na što se obratih ostalima:
«Slobodne ste. Neću trebati više od jedne. Fabijan će također biti sa mnom, zar ne?», pogledah ga.
«Naravno, kraljice. Obećah da ću vas čuvati do povratka kralja.», odgovori naklonivši se sa mješavinom nekakve uslužnosti i blagog gađenja koje nisam shvaćala. No,bar smo riješili formalnosti. Krenuh prema svojoj sobi dok me sluškinja i Fabi pratiše kao vjerni psi. Sjela sam pred ogledalo na što mi je ona počela uređivati kosu. Fabi se zavalio u naslonjač i dosađivao se.
«Što bi htjeli raditi poslije?»,upitao me kao da si želi napraviti raspored.
«Ne znam...bi li me proveo kraljevstvom? Zrak bi mi dobro došao. Isto kao i neki doručak.», rekoh, osjetivši kako mi se trbuh već lagano buni.
«Naravno, gospo, vaša je želja moja zapovijed.»
Još nisam razumila zašto me pobogu Dimi ostavio sa ovim seronjom koji je očito imao nekakvih problema sa mnom. Samo mi je to još trebalo da me cijelo kraljevstvo ne poštuje jer sam lovac. Naravno, bilo je bolje kad je Dimi bio tu. Bili su ful pristojni...sigurno zato što su se bojali kralja. Ali ipak mi se čini da im ja sama ne značim ništa. Pogledala sam ga iz ogledala. Još je uvijek imao tu facu kao da ga nešto muči, kao da je tužan ili ljut. Da bar nestane..da se bar makne od mene...ne da mi se bavit sa još osoba koje me mrze jer dovoljno već sama sebi nisam draga. Ali opet...moj Dimi trenutno vodi mnogo veće bitke od mene. Trebam biti jaka za njega.
...............................................................................................................................................
Hodao je uz mene, ali svejedno mi se činilo kao da sam sama. Nakon nekog vremena hodanja uza kameni zid obljepljen tamno zelenim nakupinama mahovine, došli smo na šumski puteljak. Hodali smo alejom oko koje se svo bilje činilo kao da je mnogo intenzivnije boje nego na zemlji. Po njegovim sam koracima čula da je malo zaostao iza mene, ali se nisam osvrtala.
«Ovo bi vam trebalo utažiti glad, gospo. Ali nemojte previše pojesti jer bi mogli imati određenih...ahm...problema, pošto niste navikli na našu hranu.»
Rekavši to, pruži mi nekakav ovalni plod veličine naranče. Bio je nekakve čarobne ljubičasto-crvene boje i kad ga ugledah osjetih kako mi se slina polako nakuplja u ustima.
«Hvala što ste se sjetili, Fabi.», rekoh i uzeh jesti svoj doručak.
Atmosfera je bila čudna među nama, ali sam pokušala to ignorirati. Pričao mi je o nazivima biljaka, o finoj hrani, zatim o ljudima u kraljevstvu i svečanim balovima. Upijala sam svaku njegovu riječ i time sam se osjećala bliže svom Kralju, narodu i Fabiju.
«Ja bi jako htjela ići na bal.», rekoh sa nekom čeznutljivom zanesenošću, okrećući se pritom oko sebe dok me je predivna haljina pratila nadimajući se i lebdeći pomalo svakim mojim pokretom.
«Pa...siguran sam da će vas kralj voditi kad se vrati.», odgovori on zamišljeno.
«Da...kad se vrati. Naravno.»
Prestala sam se okretati i, sada u malo tmurnijem raspoloženju, krenusmo natrag prema dvoru.
.........................................................................................................................................
Već na prvim stepenicama mi je prišla djevojka rekavši uz blagi naklon:
«Na usluzi sam vam, kraljice. Trebate li štogod?»
«Ne, hvala. Možeš ići. Fabijan će biti tako dobar da me otprati do sobe, a ti mi dođi ujutro.»
«Kako želite. Ugodan san.»
«I vama isto.», rekoh uz blagi osmjeh i naklon glavom.
Čim smo ušli u sobu sjela sam za svoj prekrasni bijeli klavir i počela svirati, onako po osjećaju, neke daleke i tužne melodije nadajući se da će mi odvesti srce k njemu kako bi ga zagrlilo.
«Možeš otići ako želiš. Vjerujem da sam dovoljno sigurna ovdje.»
«Ako dopuštate, rado bih vas slušao kako svirate.», rekao mi je nekim plačljivim tonom. Nisam znala kako da reagiram na njegovo lice koje je sada zaista pokazivalo svu bol nakupljenu u njemu pa sam samo nastavila svirati, nadajući se da će ju meki zvukovi klavira ublažiti. Zavalio se u naslonjač okrenut prema meni i, zaklopivši oči, utopio se u dubinama zvuka koje su prigušeno odjekivale prizivajući stara, već zaboravljena sjećanja.
..
