nedjelja, 11.12.2011.
Prvo ispisano slovo na cvijetu
Tko sam ja? Samo laž. Laž satkana od želja drugih ljudi. Moje okoline. Ako probate reći da nije tako, promislite malo bolje. Sve o meni je laž i to je činjenica. Moje biće, moje želje, moja razmišljanja, moji snovi, pa čak i ovaj usrani rukopis. I ta laž je tako lomljiva, krhka. I takva je osuđena na skoru propast te ne može trajati dugo. Slomljeno staklo je teško popraviti, no možda ipak... kad bi bili veći komadi, manja šteta...ah, možda ipak. Ali ne. Otrov se previše proširio, otišao je preduboko i krhotine su presitne. Nema pomoći. Ako pomislim samo na trenutak da ima, razuvjerim se spoznajom da je i moja duša ništa više nego laž sazdana od nečeg meni vrlo dalekog, te nema veze sa mnom kao ni samo moje biće. No taj dio nije najgori. Nakon svega, ima još samo jedna stvar koje se bojim. Ne mogu je izgovoriti, a ne znam ni da li ću je moći napisati. Kao što se mjesec bori s oblakom kako bi pokazao svoju svjetlost i provirio iza njega bar na tren, osvjetlio tamne posrnule duše u bezdanu, tako tiho i polagano izviru moji osjećaji. Oni su majušan, ali toliko vrijedan izvor slatke, čiste vode u prašini užarene pustinje i kad bi on presušio...pa...što je još jedan život manje kad je tako beznačajan jer lažima satkan ni on nije valjan. Još uvijek ne znam je li ovo ispravno reći jer time vrijeđam jedinu vrijednu dušu, ali ipak, ako sam u pravu, njena će se vrijednost još jednom dokazati u oprostu jer moja je duša grešna i često zastranjuje. Dakle, kao što rekoh, sada slijedi nešto što ću vrlo vjerojatno požaliti, ali ne mogu nastaviti bez da pitam. Je li i moja ljubav laž? Je li nametnuta kao i sve ostalo? Postoji li nešto što nije? Jer ako postoji, nadam se da ću saznati na vrijeme zato što ne znam kako ću nastaviti ako se i taj jedini tračak svjetlosti ugasi
***********************************
Sada, prije nego što išta drugo kažem, želim razjasniti jednu stvar. Ne ću dopustiti da steknete krivi dojam o meni. Dosta mi je tog. Ako ja već moram prihvatiti tko sam, onda se sigurno neću pretvarati pred drugima. Sve ide na sunce kako ne bi bilo zabune, pa vas onda ostavljam sa vašim mislima i prosudbama. Vrlo vjerojatno ćete mi zamjeriti, ali bar će mi srce biti na miru.
...
Trčao je pod zaštitom mraka. Trčao je za životom. Pratila ga je neobuzdana, bijesna horda lovaca čiji je gnjev mogao zastrašiti i samoga vraga. Svi znate za mit koji kaže kako se bića tame boje križeva, ali ponešto se izgubilo u predaji jer su neki htjeli osvjetlati svoj obraz. No oni stariji od vremena vam mogu reći- ne boje se križeva, već onih koji ih nose. Boje se Lovaca. Po svom iskustvu znam da se nekada Lovci boje i sami sebe tako da to uopće nije začuđujuće. To jadno biće koje je trčalo za život ljudi nazivaju demonom. Ta je činjenica bitna jer ga zbog nje i love. Da se zove nekako drugačije, možda bi sada bio na sigurnom. Nije li fascinantno kako nečije ime ili naziv može imati toliku težinu?
Bio je u svom očaravajućem ljudskom obliku kako bi bio neprimjetniji dok se bori sa grančicama i šibama koje su ga greble, bivajući pritom hladne i gluhe prema njegovim vapajima. Njegovo ubrzano, plitko disanje utapalo se u zvukovima hučečeg vjetra među golim granama. Znao je što će se dogoditi. Nije im mogao pobjeći, ali nije odustajao. Uvijek postoji onaj mali tračak nade, bila ona stvarna ili lažna, ali ipak daje snagu junacima. Trčao je...već ih je čuo iza sebe. Trčao je....pucanje grančica pod njihovim nogama. Trčao je.....psovke i krikovi koji bi mogli probuditi i umrle...Stop! Odjednom se našao na uravnjenom dijelu gdje više nije bilo lišća već sama zemlja. Drveće je tu bilo rijetko i okruživalo ga je tako da se osjećao kao gladijator u veličanstvenoj, ali istovremeno i zastrašujućoj, rimskoj areni. Nije više imao kamo. Ovo mjesto je bilo savršeno...nije ni shvatio koliko zapravo. Toliko savršeno da nije moglo biti stvarno. I u tome se nije varao. Hodajući prema sredini, oćekujući ih, shvatio je da stoji na crnoj zemlji, okaljanoj krvlju svoje braće. Svoje braće, koju su Lovci, jednako tako kao i sad njega, vijekovima mamili ovamo ne bi li ih ubili nezamislivom okrutnošću. Udah...smiri se... Kakav je osjećaj pripremati se za smrt? Udisati i posljednje udahe, misliti posljednje misli... Nikog nije bilo briga. Dolaze! Dolaze izvršiti svoj posao i dužnost. Odjednom ga okruživše sa svih strana. Izgmizali su iz te bezbožne šume kao kakvi crvi gladni strvine. Gledao ih je prestravljeno, ali si nije dopustio izgubiti ponos. U tom svom strahu izgledao je prekrasno i moćno, kao umjetničko djelo. Najljepši demon je onaj koji je u agoniji... Promatrali su ga sa mješavinom krajnjeg gađenja i bijesa. Njegova je pojava u njima budila neopisivu agresiju koju su jedva kontrolirali. Oh, kako su ga samo htjeli rastrgati. Svi do jednog. Bijes je buktao u njima i rasplamsavao se kao štala puna benzina u kojoj je netko u uglu potpirio vatricu. Bilo je samo pitanje sekundi kad će to sve puknuti iz njih jer nisu se mogli zauzdavati dovijeka. Bol tog demona im je bila hrana i utjeha za posrnulu dušu. Kao hostija u nedjeljno jutro, tako slatka i ispunjavajuća. Uz nju su se osjećali bliže bogu nego ikad. Hranivši se tom agresijom, nisu mogli suspregnuti osmjehe dok su se približavali prekrasnom demonu. Bilo je vrijeme... Demon nije imo ništa čime bi se mogao obraniti, nije imao oružja, više nije imao ni snage i definitivno je bio brojčano nadjačan. Eh sad bi bilotko s imalo časti rekao da je ova borba nedopustiva i nehumana. Bilo tko tko poznaje kršćanske kanone, koje Lovci takoreći slijepo prate, bi povjerovao da ga neće ubiti. Možda samo zatočiti. Ne mogu valjda napasti nekoga tko je razoružan i tko se ne može obraniti, zar ne? Pa...eto vidite, mogu. O...Itekako mogu. U tome je bila i čar. Vjerujte mi, osjećali su se kao djeca na božićno jutro dok ugledaju poklone pod borom. U ovom slučaju, poklon je bio demonov život koji im je sudbina te večeri tako lijepo servirala na pladnju. Njegov beznačajan život čija je jedina svrha bila da nahrani njihovu nezasitnu glad za tuđom boli i čistim, jednostavnim ubojstvom. Mislim da je, samo na trenutak, onaj mali netko koji je mislio da će lovci možda imati časti da ne ubiju još ovog demona, bio sam demon. Očaj ga je ponukao da to pomisli iako se to kosilo sa svim njegovim instinktima i razumom. Imao je tu nadu koja mu je održavala ponos živim, dok su mu se ovi nemilosrdno približavali. Nisu govorili ništa. Ništa nije ni bilo potrebno reći. Njihova ispijena lica su govorila za sebe. Tada jedan od njih, kojemu nadređeni podariše tu čast, jedan prekrasan lovac kose boje opalog lišća i očiju boje meda, istupi iz grupe. Demonu se nitko nije obraćao isto kao što se ne bi obraćali ni srni dok joj zarivaju smrtnu strijelu u srce kako bi je donijeli kući za objed. Polaganom kretnjom desne ruke izvadi zlatni pištolj te ga, pred svima, polako počne puniti malim okruglim mecima koji su izgledali kao zrnca pijeska dok se spajaju kako bi stvorila biserčić. Radio je to hladno, smireno i polako želeći što više probuditi strah kod demona. Strah koji ga je prvo izjedao kao parazit u tijelu koji nam glođe organe i tkiva dok mi ni ne shvaćamo da se to zapravo događa; samo osjećamo bol. Neopisivu bol. Mladi lovac je radio predstavu za ostale koji su zinuli, kao djeca pred trgovinom slatkiša, slineći od oduševljenja strahom koji se tako živopisno manifestirao na demonovm anđeoskom licu. Mračne oči mu bivahu širom otvorene i blago razvodnjene kao da će pustiti suzu što je bilo apsolutno fascinantno i predivno, s obzirom na to da oni nisu mogli plakati. Njegova pluća su se nadimala, a srce mu je kucalo toliko da su ga mogli čuti. Taj je osjećaj za lovce bio jedino i apsolutno zadovoljstvo kojem su težili. Zato se i nisu žurili. Napunivši pištolj podigao ga je točno prema demonovim plućima jer, vidite, to je bilo najbolnije. Ako ih , sa ovim mecima, uspijete upucati malo ispod srca dobit ćete predstavu kakvu još niste vidjeli. Zvuk napinjanja pištolja pronio se cijelom šumom i još snažnije odjeknuo u ušima demona dok se molio svom preostalom snagom da ga ubiju brzo. No to je bilo nemoguće. Čuo se jedan pucanj i odmah zatim zvuk probijanja mesa dok je mali metak otputovao točno na svoje mjesto. Demon je ostao stajati, proklinjući ih u sebi zbog ovog, a lovci su se utišali i iščekivali. Svaki trenutak...i 3, 2, 1... Sad! Metak u demonovom tijelu rastvotio se u tisuće zlatnih šiljaka koji su mu proboli pluća i srce taman toliko koliko je trebalo da se satima ostane mučiti, bespomoćan da učini išta, bespomoćan da ne umre još dugo iako je to bilo jedino što je sada htio. Samo umrijeti da bol prestane, jer zlato mu je trovalo krv. Lovci su se sad uzbudili jer su demonu posustale noge i on se strovalio na tvrdu zemlju izvijajući se u agoniji koja ga nije puštala iz šaka. Otrov mu se širio svim žilama zbog čega su iskočile toliko da je izgledao kao da će se raspuknuti od silnog naprezanja. Počeo je iskašljavati crnu krv dok se, boreći za još jedan udah, pokušavao pridignuti. Kleknuo je i oslonio se na ruke kako bi mu bilo lakše ali više ništa nije pomagalo. Nije mogao umrijeti jer, koliko god su ozlijede bile jake, nisu bile namijenjene njegovoj smrti već mučenju. Rupice na plućima tek tolike da ima osjećaj kao da se guši, kao da se utapa, ali uvijek uspije izvuči dovoljno zraka da si produži agoniju. Tijekom te noći, svako malo su ga, čim su pomislili da mu je bol podnošljiva, hranili sa još hrpom metaka, zlatnih oštrica i kolaca. Pribivši ga na drvo, okružili su ga ne bi li blejali u njega kao u performans nekog cijenjenog umjetnika. Malo zlata tu, malo zlata tamo...i evo predstave života. Naposlijetku, dok su ga osakatili do te mjere da ga skoro više nije ni bilo, umro je. Umro je kao kakva šumska zvijer koja nema razuma, svijesti, ni duše. Lovci zatim, siti, odoše natrag svom narodu.
Pitate se čime je to zaslužio? Što je tako strašno taj prljavi demon napravio? Zašto ga uloviše? Razlog je jednostavan- on postoji.
Ako vam se sviđa što vam ispričah, onda ćete me voljeti jer ja sam jedna od njih. Ja sam lovac.
*******************************************************************
Svaki dan se upitam kako je došlo do ovoga. Što je utjecalo na ovaj rasplet događaja. Je li moja psiha uspjela, čak u tako maloj dobi, iskrenuti svemir te me sigurno dovesti do doma? Razmišljajući o tome ne mogu staviti ruku u vatru, ali zasigurno znam da sam htjela nešto više od onoga što mi je ova dimenzija pružala samo to još nisam znala reći. Tako jednom, dođoh do svoje Man. Dugo sam mislila da je to sasvim slučajno, ali od nedavno shvatih koliko su naši životi oduvijek bili povezani, čak i onda dok još ni nisam bila svjesna njenog postojanja. Uvijek nas je nešto privuklo na isto mjesto dok, napokon, nismo postale nerazdvojne. Njeno prijateljstvo mi je bilo neprocijenjivo, a onda mi se jedno ljeto, dok smo zajedno bile na moru, promijenila cijela percepcija. Šetale smo se po rivi zajedno sa još jednom curicom koja je gledala u Man ko da joj je gospodar. Nisam baš shvaćala što se događalo, vjerojatno sam mislila da je curica pojela previše šećera ili nešto slično. Odjednom, Man ju je pogledala a ona se stresla ko šiba i sakrila iza mene. Rekla je da ju pazim od njega, a Man se samo lagano nasmijala kao da je sretna što njena pojava budi takve reakcije. Ja zaista nisam shvaćala što se događa, jedino sam vidjela kako se nešto mijenja i bila sam toliko znatiželjna da sam morala pitati u čemu je stvar. Bila je topla večer, a na otoku je rasvjeta bila blaga, kao da su se samo krijesnice tu i tamo okupile na nekakvom šumskom balu. Zbog toga su se zvijezde vidjele neopisivom jasnoćom isto kao i mliječna staza. Da me u tom trenu nije toliko zanimalo što se događa s Man, vjerojatno bih buljila u nebo kao neki psihotičan starac koji provjerava iznad sebe, za svaki slučaj da ga izvanzemaljci ne bi opet zaskočili i odveli u svoj brod. Sjeli smo na kameni zidić iza kojeg su nam mirišljave masline radile zaklon. Dok smo hodali sam bila fokusirana na hod, ali sada sam već stvarno trebala pitati što se događa, no čim htjedoh izustiti pitanje, Man me prekinula i počela priču. «Man više nije tu. Zovi me Damyen.» . Rekavši to pogledala je curicu koja se ponašala kao da je jako ponosna na sebe što je znala tajnu prije mene, ali još uvijek se bojala. Ja sam se samo jako čudila jer me to što je rekla nije toliko iznenadilo. Nisam mogla shvatiti zašto pobogu imam osjećaj kao da razumijem sve što mi govori, ali, eto, razumila sam. Uglavnom, nakon tog dana je prošlo još jako puno vremena i bez obzira na sva čudesa koja su se događala i na sve promjene koje su slijedile jedna za drugom tolikom brzinom, mi smo ostale prijateljice. Hm...sad bi bila potrebna promjena roda, ali dok je u ženskom tijelu joj se samo zbog tog tako i obraćam. Isprva mi je promjena bila čudna, nisam baš znala kako da se postavim, ali s vremenom se priviknuh. Damyen...Dimi mi je bio kao brat i voljela sam ga neizmjerno, isto kao i on mene. Zajedno smo rasli u ovom svijetu, učio me svemu što je znao, a bez obzira na mladost njegovog trenutnog fizičkog tijela, on je imao i druga sjećanja koja su ga činila vrlo mudrim. Bez njega bih napravila još stotinu pogrešnih odluka, uz one koje već napravih, ali naučio me odgovornosti i ljubavi. Tijekom vremena naučih da prijateljstva spašavaju živote i ta mi je lekcija bila jedna od bitnijh. Sve sam u životu prolazila uz njega, sve promjene, sve osjećaje...tako sam se odjednom i zaljubila u njega. Ali to mu nisam rekla, bar ne još. Nisam još bila dovoljno sigurna u seba valjda. Ne znah pokazati osjećaje. Zapravo, još uvijek ne znam, ali popravljam se. Napredujem. Bar on tako kaže. Sada, kad ovo pišem, sve mi se to čini kao neki drugi život. Kao nešto vrlo daleko, iako se zapravo dogodilo tek nedavno. Vjerovala sam u ono što mi je Dimi rekao, i držala sam ga za riječ. Znala sam u sebi da ću jednom doći doma, iako se to ponekad znalo činiti toliko apstraktno. Čekala sam dugo na to i isplatilo se. Naravno, ne bih mogla čekati da on nije bio tu sa mnom. Često sam se znala osjećati kao da mi nešto bitno fali i nisam nikad znala što je to, ali Dimi je znao pa bi me u takvim trenucima samo toplo zagrlio i počeo mi pričati lijepe priče o svom domu. Najdraža mi je bila ona o velikim balovima na koje će me voditi. Heh...čini se da ipak jesam samo princeza. Dobro, budimo realni, princeza koja tu i tamo ima rep i buhe, ali opet...
...
Sjedim za stolom, pišući, u domu svoje duše. Tko se još može pohvaliti takvom srećom? Napokon sam zaslužila da me Dimi dovede ovdje. Bila sam dobar pas. Još u ljudskom svijetu sam počela prolaziti kroz promjenu koju nisam mogla razumjeti, ali imam osjećaj da je ona djelomično razlog zbog kojeg me napokon doveo kući. Kad smo došli, iako sam bila očarana svime, ništa nisam mogla vidjeti osim Dimija koji mi se prvi put pokazao u svom pravom tijelu. Bio je neopisivo prekrasan. Mislim, govorio mi je kako izgleda, ali njegovi opisi nisu ni bili približni stvarnom izgledu. Njegova duga crna kosa uokviravala mu je anđeosko lice, a put mu je bila blago tamna, kao boja zalaska sunca. Napokon je bio viši od mene i toliko snažan da me mogao podići u naručje samo jednom rukom. A njegove ruke...mm...bile su tako nježne dok me doticao da sam se skoro otopila. Jedino što se nije promijenilo su njegove vječno prodorne, sada zlatno-smeđe, oči koje gledaju u dušu. Po tome mi je bio poznat. Zbog toga sam mu odmah i bez straha mogla vjerovati. Ali, ništa nije savršeno i sreća ima svoju cijenu. Kad smo došli, trebalo je samo nekoliko trenutaka prije nego se srušio, rukom se držeći za pluća. Ja sam bila pod tolikim dojmom da sam posve zaboravila da mu je ovo tijelo ozlijeđeno. ( Sranje...) Hvala vilinskoj kumi, nisam trebala dugo razmišljati o snalaženju jer su došli saveznici i odnjeli ga u dvor dok sam ih ja samo pratila kao kakvo blesavo pseto. Sad smo napokon ovdje. I napokon dočekah taj neprocjenjivi trenutak u kojem mogu gledati svog Dimija kako spokojno leži u bijelom krevetu, izgledajući kao da će se svaki čas probuditi zdrav i veseo kako bi me odveo na bal. U zadnje vrijeme su ti trenuci bili rijetki jer se većinu vremena nemirno premetao i stenjao od bolova kao riba na suhom. Njegova bol mi je parala srce i svaki njegov jauk me je zarezivao iznutra, polako i naglo kao mač vješta samuraja. I svaki put sam se do iznemoglosti trudila da mu olakšam boli samo kako bih možda, samo na koju minutu, mogla doživjeti taj mali tračak smirenosti i olakšanja koje donosi jenjavanje boli. Već dugo ovako leži, čak par sati bez ikakvog nemira. To je obećavajuće.
Izašla sam iz zidina. Sunce je osvjetljavalo zelenu travu tako da je izgledala kao polje dragog kamenja. Duboko sam udisala taj savršeni miris svježe pokošene trave koji se miješao sa mirisima cvijeća i voćaka u cvatu. Veličanstvenost prizora je neopisiva i ne može se mjeriti ni sa čim poznatim na Zemlji. Sve izgleda, miriši i zvuči poznato, ali je opet tako različito jer je potpuno novo i, mogla bih reći, savršeno. Malo dalje od dvora, bilje je bivalo sve gušće, ali nije bilo neuredno kao ovdašnje šikare, već je raslo na pomno odabranim mjestima. Sve je izgledalo usklađeno, a opet nevjerojatno prirodno. Lutah među cvijećem koje mi je oduzimalo dah svojom čarobnom pojavom. Dok sam se pokušavala što nečujnije kretati među biljkama, pažljivo sam osluškivala ne bi li ih čula kako dišu tako da se mogu priključiti u stvaranju skladnih melodija. I cvijeće me grlilo...
Odjednom, kako je bilo više cvijeća, shvatila sam da se približavam mjestu gdje obitava Trydil. Njega zapravo, kad razmislim, još jedinog nisam upoznala. Polako sam se primicala kako ga ne bih omela jer je zaneseno pričao biljkama, o nečemu meni nepoznatom, a one su ga slušale i rasle sve veće i snažnije. I on je bio sretan. Svo lišće i sve mlade trave ovoga, ili bilo kojeg drugog svijeta, se nisu mogle mjeriti sa zelenilom u njegovim bistrim očima. Bile su jednako prodorne kao Dimijeve, ali na drugi način. U suseretu s neprijateljem kao otrov, a u zanosu kao duboko jezero. Nisam ni shvatila koliko sam se približila i koliko sam već dugo buljila u njega dok me nije opazio. «Zdravo, Doron.», progovorio je odjednom. «Um...dobar dan. Ime vam je Trydil, zar ne?» Osjećala sam se pomalo zbunjeno, a tako sam i izgledala. Vjerojatno je to shvatio pa mi se blago nasmijao i obratio mekšim tonom: «Kako to da ste me našli, lijepa princezo?». «Pa...Damyen se oporavlja stoga odlučih istražiti ovo mjesto. Čarobno je,zaista.», rekoh malo opuštenije. «Upravo čarobno, princezo.», odgovori sa potvrdnim pokretom glave nakon čega uze šaptati neke drevne riječi pupoljku koji u taj čas procva. «Prekrasan je vaš dar, Trydile. Jako mi je drago što vas upoznah. Nadam se da ću vas još vidjeti». «Hvala, princezo. Nema sumnje da ćemo se još vidjeti. Bit će mi čast ugostiti vas u svom vrtu.» ,rekao je, pogledavši me blago sa svojim predivnim očima koje su mi postale vrlo bliske. Odjednom osjetih nečije tople ruke oko sebe i kad se okrenuh, ugledah Dimija...
