četvrtak, 01.12.2011.
Slova koja se tek ispisuju na latici cvijeta
Promotrio sam nebo... Tri sunca baš su zalazila. Tri sunca, onako kako treba biti... Nakon toliko dugo vremena bio sam u svom tijelu, iako, vrlo bi se rado vratio u Manwathielino zbog ozlijede koja je nakon par stotina godina još uvijek stajala na mojim prsima. Još je boljela... Skrenuo sam pogled s prozora na sobu... Zidovi od crnog kristala, neprobojni, toliko tamni da se kroz njih nije moglo vidjeti, baš onakvi kao što sam ih opisao u knjizi dok sam mislio da sam čovjek... Jedan zid koji je bio izbrušen kao ogledalo prikazivao je mene... Da, napokon sam mogao reći da u ogledalu vidim sebe. Crna duga kosa padala je do ispod koljena, blago preplanulo tijelo, žute oči... To sam bio ja...
-Victoria...-
Promrmljao sam... htio sam upitati kome pripada, ali nije ona nikome pripadala. Za kog se odlučila... Gdje li je sad uopče? I što je istina?
Dozvolite mi da vam ukratko prepričam svoju priču... Jednog jutra probudio sam se kao malena ljudska djevojčica. Nisam znao tko sam ni zašto sam tamo. Pošto sam na internetu čitao mnogo o psihičkim bolestima jedino logično objašnjenje je da sam ja ta curica i to malo bolesna... Trebalo se izliječit, zar ne? Ideje u mojoj glavi bile su svakakve. Mijenjale su se. Što se zaista događalo? Ispočetka sam poslušno slušao djevojčicin glas i bio kao njen glas savjesti, a kasnije kad je ona u jednom snu(gdje sam znao tko sam) otišla, počeo sam samostalno živjeti i upravljati tijelom. Svo vrijeme bio sam uvjeren da sam ona, ali nešto mi je govorilo suprotno. Moja podsvjest, što li? Pojavljivali su se mnogi likovi u mom životu, pa tako i Snow, Viktorija i Dinah. Snow je bila ljudska, ali ostavila je dubok utisak na mene. Bilo je nešto s njom... Nešto više od njenog narkomanskog pogleda, nešto više od nje same, nisam znao što. (bila bi savršen kućni ljubimac, šteta što je nisam doveo ovdje i stavio u kavez). Dinah se slučajno pojavila... Hranila me svojom krvlju, a onda u nesretnom slučaju umrla. Poslije sam saznao da ju je Azrijel ubio jer mi je davala otrovanu krv. Iako ja nisam ni sad siguran jel to bila otrovana krv... Bilo je tu nešto drugo...
A Victorija... Najdraža moja Victorija... Vidio sam je samo tri puta u životu. U svojim snovima, jednom kao čovjek i zadnji put kad je portal otvoren... Kad je nestalo zida između svjetova... Zbog nekog razloga odabrala je ostati u ljudskom svijetu kao i Black(reinkarnacija sjene vremena). Ah, da... Tad se dogodio moj prvi susret sa Trydilom. Moja i njegova priča išla je daleko u prošlost kad su me morali uvjeriti da sam ja on, a on ja... Po tom bi se ja sad zvao Trydil, a on Damyen, ali ostali smo na ovim imenima čisto dok ne otkrijemo cijelu priču o toj zamjeni(nas je zbunjivala više nego vas, dragi čitatelji). Navodno smo se morali zamjeniti kako bi pobjedili, Lucyu, moju sestru koja je htjela pokoriti narode i oduzeti im slobodu. Bilo je to poprilično besmisleno jer on je u tom prvom životu bio zaljubljen u nju, a tragovi te ljubavi ostali su na njegovu licu. Nikad nisam znao voli li on Viktoriju ili ne, ali ona je bila uvjerena da je on ljubav njenog života(uspješno ispiranje mozga obavili su samo na njoj očito). Uglavnom, nakon što smo digli veo koji je razdvajao svjetove dio mojih sjećanja se vratio(čak i na predhodne ljudske živote, zgodno i poučno ako mene pitate). Sreo sam Manwathiel koja je mnogo napredovala i vratio joj njeno tijelo, a ja sam se uspio prebaciti u svoje(što me skoro ubilo). Upoznao sam svoje sinove: Fabijana i Azrijela. Bio je još jedan sin koji je živio sa Lunom(ženom koju sam očito volio prije par tisuća godina), ali nisam se stigao baviti s njim. Imao sam dobrih razloga. I prije dizanja vela vladao je gadni rat, a sad su mu se razmjeri povečali. Ljudski svijet bio je ugrožen i morao sam donjeti odluku: štititi ga ili ne. Još sam razmišljao o tome... Jesam li vam ispričao kako smo digli veo? Duga je to priča, ali ukratko.. Planirali smo ga dići u ono doba kad sam ja postao svjestan svojih moći. Trebao sam se naći s nekoliko prijatelja da to učinimo i napokon odemo kući. Putem do tamo sreo sam Manwathielinog bivšeg dečka koji je duhom bio vampir. Htio je osvetu jer je mislio da sam ubio Manwathiel. Naša mala borba privukla je pažnju lovaca(koji su ga ubili, osjećam krivnju što sam ga ostavio tamo, ali da sam ga poveo on me nebi prestao pokušavati uništiti). Ja sam pobjegao otvoriti veo jer mi u ljudskom svijetu više nije bilo spasa(kad te lovci jednom vide nema bijega u njihovu svijetu). Kad se veo otvorio velika energija me obuzela i ni lovci ni bilo tko mi se nije usudio suprotstaviti. Znam da smo nekako došli u naš svijet iako se ne sječam kako. Sve ovo gledam kroz neku izmaglicu... Mah, čudno je to... Valjda zbog ozlijede(uostalom kad bi mi se sve to brzo vratilo nebi bilo dobro. To vam je ko ona neka filozofija da ljudi gledaju sjene na zidovima i misle da su stvarne, ali ako okrenu vidjeti što ih baca i učine to naglo oslijepit će zbog svjetla. Moraju se polakookretati... No, ostavimo filozofe za drugi puta...)
Napokon, odlučio sam obući nešto na sebe(preferirao sam se kretati u poluljudskom obliku: znači tu su bila moja divna pernata krvavo-crvena krila sa dugim šiljcima koja su mi izrastala iz leđa, ali obilk tijela ljudski). Osjećao sam se slobodnije i sigurnije s krilima. Krenuo sam potražiti Dorron(nije više koristila ljudsko ime Žana), svoju najbolju prijateljicu, svog saveznika. Kako sam još bio zbunjen od svega(plus ozlijeda iz koje se širila nepodnošljiva bol) nisam je mogao tako lako nanjušiti. Nisam se ni trudio, jednostavno sam počeo besciljno bauljati po dvorcu.
-Pa gdje bi moja sekica mogla biti?-
Pitao sam se. Nekako nisam znao ni gdje sam ja.
-Rekao sam ti da ne izlaziš iz sobe bez pratnje, rana ti još nije zarasla i opasno je da uopće hodaš okolo.-
Azrijel se stvorio pored mene. Bilo mi je drago vidjeti ga. U potpunosti ignorirajući što je rekao upitam.
-Znaš li gdje je Dorron Ross?-
-Aha, razgovara s Trydilom.-
Ta jednostavna rečenica bila je dovoljna da mi se pogled smrači da mi prorade sva osjetila.
