ponedjeljak, 19.03.2012.
Pupoljak
Još jedan dan na dvoru. Još jedno jutro provedeno u uređivanju svoje pojave krpama u kojima ne mogu hodati, ogrlicama koje me kao željezni lanci opterećuju i frizurama zbog kojih moram paziti kako se krećem kao da hodam po jajima jer ako se išta usudi pomaknuti s namijenjenog mjesta cijela vojska skoči na mene da to popravi. Ne mogu se oduprijeti misli da bi se puno postiglo na ovom svijetu kad bi se ta razina nadobudnosti usmjerila na nešto pametnije od moje kose, ali neću se sad prepirati s njima. Ipak, to im je vrlo dobra zanimacija u ovo tužno, ratno doba. Neki su odabrani da budu heroji, a za sve ostale tu je zaborav koji ima prilično dobar efekt u riješavanju briga koje nas more.
«Izgledate zabrinuto, kraljice.», progovori Fabi lagano se primaknuvši tako da mogah vidjeti njegovo zabrinuto lišce u ogledalu.
«Mah...samo mi je dosta svega.»
Vidjevši da je pomalo zbunjen odgovorom blago sam se nakašljala kao da se spremam za neki pothvat i zatim sam skočila sa stolice.
«Nadala sam se da bi bar za danas mogli pobjeći od ove usrane parade i raditi nešto korisno.» Odmjerila sam njegov začuđeni pogled pokušavši ispitati teren na kojem stojim. Njegov manjak reakcije mi je dao zeleno svjetlo da nastavim sa svojim...pa...zahtjevima.
«Hoćeš li mi molim te pomoći s ovim...», rekoh dok se počeh nekako nespretno izvlačiti iz haljine.
«Čekajte, moram ju otkopčati.»
«Daa,dobro...evo», okrenuh se.
«Ma nemojte se toliko meškoljiti. Potrgat ćete ju...»
«Zaista, Fabi, kako ti se pobogu da govoriti mi Vi cijelo vrijeme. Znam da je tu stvar poštovanja bitna, ali molim te prestani.»
Uspila sam se svuči i u tren oka sam već kopala po ormaru tražeći nešto prikladnije za moje planove.
«Moglo bi biti opasno ako vas počnem zvati samo Dorron. To nije tako jednostavno i stvarno misl...»
«Oh, daj ne budi papak. Šta fali mojem imenu? Ne sviđa ti se možda?»
«Znate da to nije istina, samo...»Već je bio toliko zbunjen i pognut da je izgledao kao visibaba.
«Molim te...Hajde onda, hoće li ti biti lakše ako ti kažem da me zoveš imenom po kraljičinoj naredbi?»
«Neće.»
«Jako ću se uvrijediti ako me ne poslušaš.» Već sam obukla nekakve uske hlače, jedine koje sam našla, i počeh navlačiti čizme. Morala sam pritom sjesti na krevet pa sam, tako navlačeči to sve na sebe, vjerojatno izgledala kao mali, nespretni majmunčić, a on se nervozno vrzmao oko mene ne shvaćajući što ja to pobogu izvodim.
«Ja sam mislila da ćemo moći biti prijatelji pa bi me mogao zvati imenom...ali ako to ne želiš...ako to ne želiš onda mi reci jasno. Ne trpim ulizivanje!»
Tako te želim...volim te...ali...ubit će me kad se vrati. Bojim se...
«Ja sam zadužen za vašu sigurnost. Kralj me osobno zadužio za to. Ljutio bi se kad vas ne bi poštovao kako mi je naređeno.», progovorio je polagano, zapličući se u riječi koje su teško prelazile preko jezika.
«Fabi...», rekoh primivši ga za ruku.
«Zaista mi je lijepo s tobom i bio si dobar suputnik do sad, ali ne vidim razlog zašto mi ne bi bio prijatelj sad, kao i poslije. Ja znam da neće imati ništa protiv toga da su dvije osobe koje voli prijatelji.» Na te riječi se malo stresao, ali mu je pogled, sada malo vodenast, bio fiksiran na meni.
«U redu...Dorron. Sad smo prijatelji.», rekao je napokon zvučeći kao da se predaje. Napokon! Zagrlila sam ga kratko, ali snažno samo da mi se nasmije. Bar jednom.
Bila sam vrlo zadovoljna svojim uspjehom i to mi je dalo dodatne snage i inspiracije za pothvate koji su tek slijedili.
«Dao bih sve da znam što ti se sad mota po glavi kad si se sredila ovako ljupko kao da si Indiana Jones.», rekao je onako sarkastično dok me zavrtio kao da me želi bolje pogledati sa svake strane.
«Pa ne mogu ići u rat obučena kao pepeljuga, zar ne?»
Osmijeh mu se skinuo s lica dok me je gledao u nevjerici, pomalo ljut.
«Joj, ne brini...nisam baš tako mislila...», ispravih se brzo.
«Hajde razvedri to svoje lijepo lice pa idemo van. I morat ćeš paziti da me ona moja dvorjanka ne vidi jer će poluditi, već znam.»
«Haha naravno.»
Primio me za ruku i poveo nekim tajnim putevima i odjednom smo se šuljali kao oni čudni James Bond-pingvini iz Madagaskara. To je bio prvi put da sam se čak i zabavljala. Nitko nas nije opazio dok smo izašli iz nekog sporednog prolazića tako da smo se sad mogli sigurno uputiti u šumu. Počela sam trčati i odjednom sam se natjecala s vjetrom u tome tko će biti brži. Osjećaj je bio savršen i nitko mi ga nije mogao uzeti. Napokon, došli smo do jedne livade, uvučene između drveća. Bila je savršena! Pokupila sam jedan deblji štap s poda i uperila ga prema njemu.
«A sad, moj prijatelju, vrijeme je za dvoboj.» Nisam ni shvatila, dok to ne izgovorih, koliko me to podsjeća na Yu-gi-oh pa sam se odvalila smijati skupa s njim.
«Dakle, draga, vidim da želiš upiti mudrost velikog majstora Fabija, zar ne?», rekao je onako izgledajući vrlo napuhnuto isto kao i polaskano.
«Upravo tako! Ne želim, zaista, cijeli život biti beskorisna i bespomoćna. Ovo kraljevstvo treba osobu koja ga može braniti bila ona u ratu ili na dvoru.», govorila sam odlučno.
«Slažem se. Trebaš se znati braniti sama bez obzira na to što sam ja sad tu. Neću biti uvijek...»
Protresla sam malo glavu praveći se da ovo zadnje nisam čula i nasmiješila se što sam više mogla čekajući da prva lekcija počne.
..
- 09:50 -
K (3) ~
P ~
Pupoljak ~
Y/N
utorak, 21.02.2012.
Treće slovo druge riječi na cvijetu
-Zašto me tako gledaš? To što vi svoje zatvorenike ne tretirate s poštovanjem ne znači da smo i mi takvi.-
Zagunđao sam lovcu kojem nije bilo jasno zašto sam im dao jesit i piti i zašto sam im donio deke. Noć u pustinji bila je hladna nisam bio toliko okrutan da ih pustim da se smrznu. Lovac napokon prihvati sve što sam mu dao. Razdvojili smo vođu i ostalu trojicu. Sutra će ostalu trojicu odvesti u zatvor, a ovaj će ostati s nama. Uzdahnuo sam. Počeo je jesti pa sam i ja počeo jesti. Bilo mi ga je interesantno promatrati. Njegova zbunjenost mojim postupcima činila ga je smješnim.
-I lovče, kako se zoveš?-
On u mene uperi svoje narančasto-smeđe oči. Tako me gledao dugo i zbunjeno kad napokon promumlja.
-Tray.-
-Nice to meet ya Tray. Ja sam Damyen.-
Pružio sam mu ruku. Mnogo sam riskirao time jer njega su okovi sputavali da dođe do mene, ali sad me lako mogao povući. Oklijevajući on napokon uzvrati handshake. Prijeteljski mu se nasmješim. Zoa, moja zmajica je ljutito frknula vani. Pa u slučaju da je Tray i napravio neku glupost ona bi ga zaklala. A baš sam i ja smješan. Umjesto osobne garde povedem zmaja u šator sa zatvorenikom. Just in case. Hh.
***
Fabijan se iskrade iz kraljičine sobe kad je napokon zaspala. Odvukao se do svojih odaja gdje je još dugo pokušavao staviti misli pod kontrolu. Od kad ju je prvi put vidio znao je da mu se sviđa, ali... Kao i svaku koja mu se sviđala Damyen ju je uzeo. U Fabijanu se odvijala borba između časti i sebičnosti. Znao je da ju ne smije niti pogledati, niti zagrliti, a opet.. Danas ju je zagrlio. Imat će ispriku: bila je tužna. Damyen će to progutati. Neće ga kazniti, ali... Grižnja savjest će ga izjesti. A što je zapravo i učinio? Ništa. Ništa strašno. On je bio samo dječak uhvaćen u razdoblju rata. Izgubljeni dječak...
Do jutra se uspio prbrati iako nije ništa spavao. Izgledao je kao leš. Odvukao se do kraljice s doručkom.
-Dobro jutro Veličanstvo, donosim vam doručak.-
Doron ga zaprepašteno pogleda.
-Fabijane, što je s tobom?-
Prvi puta mu se obratila s ti. To ga zbuni i uplaši. Damyen će ga ubiti ako se zbliži s njom.
-Loše sam spavao, Veličanstvo.-
Ona se dovuče do njega i čvrsto ga zagrli.
-Joj, Fabi, daj se malo opusti.-
Kroz vrata uleti dvorjanka. Doron ga nije htjela pustiti.
-Veličanstvo, možda biste se trebali obući?-
Fabijan joj reče. Dvorjanka mu uputi pogled pun prijezira te stane oblačiti Doron koja još nije shvaćala da je ugrozila svog novostečenog prijatelja zagrlivši ga tako polugola. Nije shvaćala strogoću pravila u zemlji, nije ni željela shvatiti usprkost tome što ju je Fabijan gnjavio s tim da ih mora naučiti zbog protokola.
***
-Imaš sreće što si ti prvi sljedeći za tron nakon Damyena pa ne moraš sam na sebi izvršiti kaznu.-
Gunđao mu je Azriel.
-Kralj će je izvršiti kad dođe. Moj zadatak je štititi, učiti i udovoljiti kraljici te to i radim.-
Azriel sikne i ode svojim putem. Tužan Fabijan se odvuče do prozora i počne razmišljati o samoubojstvu. Ovdje su ga svi mrzili. Karljica očito želi da umre i sigurno namjerno radi sve one stvari. Ostali bi ga zaklali prvom prilikom da nema Damyenove zaštite koju će možda i izgubiti. Pomisli na skok kroz prozor, ali sjeti se da je polučovjek te da bi mu rane zarasle i nebi mu bilo ništa.
srijeda, 08.02.2012.
Drugo slovo druge riječi na cvijetu
Gledah neko nepoznato lice u ogledalu dok monotonim potezima provlačih niti drvene četke kroz gustu kosu. Oči su mi postale vodenaste i mutne, ali u pravom času Fabi pokuca na vrata te uđe noseći lijepi izrezbareni pladanj na kojemu je mirisala hrana. Sjela sam pokraj njega, za stol, i nisam mogla ne primijetiti kako mu je lice bilo nekako crvenkasto i napuhnuto kao da je plakao.
«Ajde, Fabi, pomozi mi. Ne mogu sve sama pojesti.»
«Ne, hvala. Samo vi jedite, Kraljice. Ja ću vas čekati pa onda recite što biste danas htjeli raditi.»
«Hm...ok.»
Hrana mi se gadila i jedva sam ju gutala, ali sam trebala pokušati vratiti svoj život u nekakvu normalu inače bi visila po sobi i cmizdrila po cijele dane, a to nikome ne bi pomoglo. Trebala sam razgovarati s nekime, a nikog nije bilo. Fabi je bio kraj mene cijelo vrijeme, ali samo zato što mu je kralj tako naredio i nisam onda mogla s njim razgovarati o svemu što me muči jer bi se samo još više iživcirala zbog njegove usrane hladnokrvnosti. Osjećam...osjećam se tako...ma ne...ne mogu. Samo jedi i šuti... Do kraja doručka se već toliko toga nakupilo u mojoj glavi da mi je postalo zlo, ali to sam zanemarila.
«Idemo li opet van? Htjela bih istraživati kraljevstvo.» rekoh iscijedivši iz sebe mali osmjeh.
«Kako želite. Mogao bih vam pokazati plažu. Malo sunčanja će vam dobro doći, nekako ste blijedi.»
«Naravno, slažem se. No, hajde, izaberi mi neku haljinu pa ćemo krenuti. U ormaru ima toliko toga da ne znam ni gdje da se okrenem.»
Pogledao me malo zbunjeno, a zatim se okrenuo na peti i ubrzo je iz ormara izletila raskošna grimizna haljina prošarana tu i tamo sitnom čipkicom. Zatim mi je navukao svu tu tkaninu preko glave, pazeći pritom na kosu koja je u gornjem dijelu bila zavinuta kao školjkica i pričvršćena bisernom kopčom, a u donjem se dijelu spuštala i oblikovala nekoliko plavih loknica koje su živahno poskakivale svakim mojim pokretom. Pogledala sam se u ogledalo i rukama poravnavajući tkaninu sam mislila kako bi Dimiju sada sigurno bila jako lijepa.
Fabi se odjednom oglasio: «Lijepi ste kao ljetna večer, kraljice.»
«Hvala.», rekoh osmjehnuvši se široko iako sam bila pomalo zbunjena njegovim komentarom.
Krenuli smo opet istim putem kao i inače. Zabavljala sam se osluškujući kamenčiće koji su se kotrljali pod našim nogama. Svako malo smo prošli kraj nekog od mještana koji bi se uvijek blago naklonili prolazeći pored mene. Nije to bilo ono slijepo, neiskreno klanjanje puno straha kao kod ljudi. To je bio osmjeh uz blagi naklon glavom i određenu kretnju rukama koja označava poštovanje. To poštovanje mi se toliko sviđalo da sam na trenutke zaboravljala na svoju paranoju i misli o tome kako me baš svi ovdje mrze. Fabi nije dobivao pozdrave. Samo možda malo manje gorkih pogleda jer je bio pokraj mene. To me zabrinjavalo, ali nisam znala što bi bilo prikladno reći. Nisam ga ni poznala još kako treba i bilo mi je neugodno pričati s njim o bilokakvim stvarima vezanim uz osjećaje. Ali na koncu i tišina je bila ok...tu i tamo.
Našli smo se na prostranoj površini prekrivenoj sitnim pijeskom koji se caklio na suncu. More je bilo mirno i presijavalo se u dijamantnim oblicima koji su se stapali s plavetnilom da bi na horizontu potpuno preuzeli i sjali zajedno sa suncem. Povremeno se moglo čuti duboko brbočkanje vode koja je zalutala u pukotine na stijenama dok su mali crveni rakovi kuckali uokolo svojim sitnim nožicama. Opustila sam se.
«Fabi daj mi reci nešto. Kako to da imaš srebrnu kosicu ko moja baka?»
Nasmijao se po prvi put danas.
«Ma to nije uopće zanimljivo...»
«A molim te mi reci. Hajde, ispričaj mi priču. Obožavam priče.», rekoh mu to gledajući ga tako otvorenim očima da su izgledale kao da će ispasti.
«Dobro, dobro.», rekao je smijući se te je počeo sabirati koncentraciju, mršteći lagano obrve, kako bi mogao početi pričati sve kako treba. Sjela sam se ispred njega, skroz blizu tako da mi niti jedna riječ ne promakne, i gledala u njegovo predivno blago lice uokvireno najmekšim nitima srebra čijem bi sjaju i dijamanti zavidjeli. Gledajući me u oči, započeo je priču.
«Jednom davno...»
«Hahaha...oprosti,ovo je stvarno super. Hajde, nastavi neću te smetati.»
Okrenuvši okicama u šali nastavi: «Jednom davno živio je jedan mali dječak. Zvali su ga Fabijan. Imao je svijetlo plavu kosu koja je izgledala kao da je nastala od samih zraka sunca. Dječak je bio sretan.»
Izgledao je kao da je odlutao nekamo daleko dok je pričao, iako mu je pogled cijelo vrijeme bio fiksiran na mojim očima. Malo mu se oči zamute i nastavi.
«Njegova sreća nije potrajala jer su mu, nakon nekog vremena, zli ljudi ubili obitelj. Majku, braću, sestre...ni od koga ništa ne ostade osim smrada i sjećanja jer on je sve vidio. Otac mu se, umoran, vratio doma da bi zatekao svoju obitelj zaklanu. Sve...osim Fabija. Dječak je počeo plakati i htio je zagrliti oca, ali on ga je ljutito pogledao i zarežao na njega kao da će ga ubiti. Nakon toga, dječak više nije bio sretan, a kosa mu je izgubila sunčev sjaj i postala je bijela. Bijela kao hladan snijeg koji smrzava srca, kao praznoća beskrajnog svemira.»
Nesvjesno sam mu primila ruku dok je, potpuno fokusiran na moj pogled, nastavio pričati.
«Kako je dječak postajao stariji i mudriji, kosa je bivala sve više sivkasta. A, tek od nedavno, je postala ovako svijetla i srebrna.»
Rekavši ovo zadnje zacrvenio se, ali nisam shvatila zašto.
«Sviđa mi se priča.» Pustila sam mu ruku i malo se odmaknula.
«Gle...znam da me ti ,kao i svi u ovom kraljevstvu, baš ne voliš jer sam, eto, lovac.», okrenuh očima.
«I isto tako razumijem da ne želiš imati ništa sa mnom i da si tu po dužnosti, ali htjela sam ti reći da te u potpunosti razumijem. Sve tvoje boli. Sve razumijem. Oprosti ako te to smeta, ali ja nemam ništa protiv tebe takvog kakav jesi i ja se neću pretvarati da sam nešto što nisam.», završivši u odlučnom tonu izdahnula sam teško i čekala njegovu reakciju.
«Ne smeta mi što ste lovac. Damyen vas je s razlogom odabrao i njegovu mudrost nitko ne dovodi u pitanje tako da nema razloga za brigu.», rekao je smirujućim tonom dok sam ja još bila pod dojmom i na rubu plača, kao i svaki put kad sam čula nekoga da spominje Dimievo ime. Nisam htjela da me vidi takvu.
«Hvala ti puno na priči. I hvala što si me doveo ovdje prekrasno je. A možeš li me sada molim te odvesti doma? Malo sam umorna.»
«Naravno, Kraljice. Hajde, idemo kroz šumu. Vjerujem da će vam se svidjeti.», rekao je s osmjehom ponudivši mi ruku. Primila sam se za njega dok smo šetali po putićima posipanim lišćem dok je zelena šuma disala oko nas. Tamno zelena mahovina je šuštala na kamenju a grančice su lagano pucketale. Čuli su se udaljeni odjeci šumskih životinjica koji su se vjetrom prenosili kroz plešuće krošnje unutar kojih su male vjeverice kuckale svojim orasima po kori drveta ne bi li provjerile da li su dobri.
Stigli smo do dvorca, a ja sam, zahvalivši se Fabiju na lijepom danu, potrčala po stepenicama, iza ugla i utrčala u svoju sobu. Kad sam napokon sjela na krevet, suze više ne mogah zadržati. Tekle su po svilenim jastucima koji su postajali sve hladniji.
Fabi se polako penjao po stepenicama i još uvijek razmišljao o kraljičinim riječima. Je li moguće da ga ona ne mrzi? Je li moguće da postoji osoba koja bi ga mogla voljeti? Ma ne...tu se zaustavio u mislima dok je nesvjesno skrenuo prema kraljičinoj sobi iz koje je čuo nekakvo jecanje. Provirio je kroz blago odškrinuta vrata da bi u mraku sobe vidio blage obrise kraljice koja je gorko plakala noktiju zabijenih u krevet od boli. Nije htio da plače, ali nije znao kako da joj pomogne. Nije znao ni da li bi joj smio pomoći. Bojao ga se. Dimi će ga ubiti kad se vrati, ali ne može samo stajati i slušati ju kako plače kad i on dijeli istu bol.
Potiho je ušao u sobu i prišao Dorron. Ona ga je ugledala, ali nije se mogla smiriti tako da se samo privukla k njemu dok ju je on čvrsto zagrlio i počeo plakati zajedno s njom.
«Fali mi Dimi...kad će doći?...Bojim se...», plakala je dok ju je Fabi smirivao.
«Shh...znam. Ne boj se,Dorron. Ja te pazim...»
Zaspala mu je na rukama.
..
srijeda, 01.02.2012.
Prvo slovo druge riječi na cvijetu
Promatrao sam zvijezde milujući Zou(mog zmaja) po ljuskama. Ona je tako mirno spavala. Fascinirao me njen mir. Mir svih oko mene. Čim sam došao u logor sve se smirilo kao da ću ja pucnut prstima i da ćemo pobjediti. Morao sam smisliti nešto dobro do jutra. Znate kako je biti kralj? Teško! Jebeno teško! Dođete u logor di ima manje od 20 vojnika i oni očekuju da čete im vi svojim prisustvom donjet pobjedu protiv par stotina neprijateljskih vojnika. Ako nešto zabrljam svi ćemo izginuti, a ako se povučemo izgubit ćemo dosta zemlje, morati evakuirati velika područja čime bi ugrozili gospodarstvo zemlje i život civila. Sjećam se jednom davno... Upoznao sam jednog dječaka u ljudskom svijetu koji je želio biti kralj. Pa da je tu rekao bi mu:'' Izvoli, hajde! Reci im da će izginuti ili ih odvedi u smrt... Ajde!'' A bio sam glup što sam Doron dovodio u ovaj svijet. Ona neće biti u stanju držati mač ili pištolj ili gledati smrti djece... Kvragu! Trebao bi se i ja manje povoditi za tim svojim vizijama koje mi nedaju mira. Dok sam ja živ neće ni jedno dijete poginuti niti će ijedna obitelj ostati bez svoga člana!
Zašto smo pobogu morali čekati da lovci ustanu kako bi imali fer borbu. Mislim, oni nisu bili fer, zaš bi mi bili? I onda mi sine ideja. Kako je zora već bila blizu naredim svima koji imaju moć shapeshiftanja da oblik promjene u bijelog nosoroga. Da, sjajna ideja. Komična! Stao sam na čelo, isto preobražen u tu divnu životinju čelične kože. 5... 4... 3... 2... 1... 0... Bljesak zore! Juriš! Lovci su rekli u zoru i prva zraka je izašla. Znači zora. A to što oni još nisu ustali je njihov problem. Mogu misliti kako je to izgledalo. Krdo nosoroga sjurilo se niz planinu i pregazilo lovački kamp i sve u njemu. Stampedo divljih životinja izgazio ljude na spavanju! Hahaha! Trčali smo ravno na njihove šatore, ravno na one koji su u panici ustali iz kreveta i vadili pištolje, ravno na nekolicinu koja se stigla preobraziti u vukove. Promatrajte to iz Zoinih očiju za veći doživljaj. Moja divna krvavo crvena zmajica letjela je iza nas i spaljivala sve pregaženo. A onda se digla u vis. Krdo nosoroga okruživalo je tri lovca od čega su dva bila u svom vučjem obliku i njihovog vođu također u vučjem obliku. Njihove odurne iskvarene lovačke oči u šoku su promatrale kako sve gori, a samo su oni ostali. Bez oružja. Njihov vođa koji se do tada kukavički skrivao istupi. Pjena se cjedila iz njegove odurne gubice.
-Izazivam vašeg prokletog demonskog kralja.-
Nisam mogao odoljeti pozivu, stvarno nisam... Tako dugo ih nisam ponižavao(a oni moj narod jesu).. Kako bi bilo zabavnije uzeo sam jedan od svojih najdražih oblika... Crni vuk sazdan od tame... Kao da je sačinjen od crna dima... Oči u kojima je gorjela vatra... Da, tu nema televizije pa ja trebam napravit show, kao što su oni radili show iz tog kad bi nas lovili i brutalno klali i mučili. O da... Istupio sam u krug izgledajući kao jedan od njih, ali opet kao jedan od vlastitih. Njihov vođa, koji me jako podsjećao na Jackoba(kao vukodlaka) iz Sumraka počne kružiti oko mene. Smečkasti vučić... Kako simpatično! I ja ću ga ubiti! Hahahaha!
Ostali lovci primaknuli su se rubu kruga(koji se povećao jer su sada svi moji vojnici željeli stajati u prvom redu i pratiti borbu). Zoa je zabrinuto promatrala iz zraka. Čuo sam je kako sikće riječi prijekora na mene što se ponašam kao razmaženo derište. Smeđi vuk napokon krene u napad. Skoči mi s leđa, ali očito nije nikada čuo da sjenu prvo treba uhvatiti. Dok je još letio prema mojim leđima samo sam mu se stvorio pored vrata i zario zube duboko u sočne žile koje su se tamo nalazile.Budala pa ne zna koliko je moja vrst brža od njihove. Pao je na zemlju pokušavajući se otrgnuti stisku mojih zubi. Njegova šapa vraćajući oblik u ljudsku ruku letjela mi je prema vratu. Brzi shapeshifter, to mu moram priznati! Odskočio sam na par metara od njega dok mu je ruka opet postala šapa. Bio sa zadivljen brzinom kojom se preobražavao. Vratio sam se u svoj ljudski oblik čisto da dokažem kako je gotov. Nije da sam se pravio važan... Usprkos svemu bio sam vrlo dobro pripljemljen za iznenađenja jer nikad ne podcjenjujem neprijatelja(ali moram se ponekad malo napravit. hh.). Zoa je zadovoljno progunđala u zraku. Znao sam da voli promatrati kad ovo činim. Na tren sam gledao kroz njene oči, a onda sam se vratio u tijelo doživjeti svu moć vatre. Moje tijelo postalo je užareno, kao da je od lave. Na leđima su mi se pojavila vatrena krila. Riknuo sam iz sveg glasa. Pod se zatresao od te rike. Lovac je pao na zemlju tresući se. Kad bi samo bio dovoljno mudar da preda, nebi ga ubio... Vatra nas je okružila. Iz nje se čula moja rika. Iz nje čuo se glas moje snage. Ne znam zašto(možda zato što sam plemenit ili dobrica ili što već) želio sam ga uplašiti da preda borbu i da ga ne moram ubiti. Na kraju borbe uvijek me napustio krvoločni instinkt koji sam imao na početku. Bilo je to čudno, ali lovci se nikada nisu predavali, za sve postoji prvi puta(nadam se). Vuk je sada bio čovijek koji je klečeći na podu nešto cvilio. Polako sam mu se približio.. Morat ću ga ubiti... Krenuo sam zamahnuti rukom prema njegovoj glavi, ali me zaustavi krik koji je ispustio bacivši se na zemlju i plačući.
-Arisse!-
Vatra je nestala. Mirno sam ga pogledao. Još se tresao na podu. Bacio sam pogled na svoju mini vojsku koja je klicala i zapovjedio im:
-Preobrazite se natrag i stavite ih u okove. O njihovoj sudbini ću odlučiti kad se vratim na dvor. Pošaljite ih u Uzz-dur, a vođu ostavite u logoru.-
Vojnici su se primili posla, a ja sam krenuo nazad prema našem logoru. Nisam mogao vjerovati da mi se lovac pokorio. Zar su moje moći zaista toliko narasle od prošloga puta? Da me na mom vlastitom jeziku nazove kraljem i pokloni mi se. Ili su lovci postali kukavice? Možda je lik samo proračunat pa planira pokušati pobjeći.. Možda...
Vrativši se u svoj šator maknuo sam jednu crvenu figuricu s karte. Još 27 ovakvih logora treba uništiti i riješen problem.
-Od kud ti ideja s nosorozima?-
Trydil me znatiželjno promatrao.
-Ljudski svijet.-
-Filmovi?-
-Da..-
***
Fabijan je promatrao izlazak prvoga sunca. Iza njega prođe hrpa dvorskih djevojaka. Njihovo hihotanje i došaptavanje ga je smetalo.
-Jesi vidjela kako je sladak?-
-Ja sam čula da je sada i u službi kraljice..-
-Pa naravno kad su oboje lovci.-
Mrzio ih je. Osuđivali su ga usprkos svemu što je radio za kraljevstvo. Isto kao što ga je vjerojatno i kraljica osuđivala zato što je mješane krvi.
Napokon se makne s prozora i krene razbuditi njeno veličanstvo. Kraljica je već bila budna, ali dvorjanke nigdje.
-Fabijane.. Poslala sam dvorjanku kući jer je izgledala bolesno. Bi li mi ti danas pomogao oko haljina i uređivanja?-
-Naravno Veličanstvo.-
Reče Fabijan i odabere joj haljinu koja je odgovarala jutarnjem zraku. Karljica je svirala dok joj je on prčkao po kosi. Na trenutak se prisjeti kako je nekad starijoj sestri tako radio pletenice. Jedva se suzdrži da ne pusti suze.
-Gotovo je. Želite li doručkovato?-
Promrmlja nekako užurbano. Kraljica ga zbunjeno pogleda. Znao je da izgleda nervozno. Ona samo kimne te on odjuri iz njene sobe kao da ga svi demoni pakla gone. Kad se spustio u podrum gdje nije bilo nikoga poče liti suze.
-Kad bi bar mogao umrijeti...-
petak, 27.01.2012.
Prva riječ na latici cvijeta
Sinoć sam sanjala kako odlazi. Kao da mi dovoljnu bol nije prouzročio trenutak kad mi je to govorio, morala sam to opet proživjeti... Što reći nego life is a bitch.
Bilo je jako rano kad sam se probudila. Zrake svjetlosti su kroz prozračne zavjese izgledale sivo. Inače sam zaista lijena kad dođe do ustajanja iz kreveta, ali danas više nisam mogla riskirati ponovni susret sa ružnim snovima. Trebala sam se zaokupiti nečime kako mozak ne bi imao vremena smišljati odvratne scenarije koji bi me bacali u još dublju tugu. Htjela bih reći da sam samo nabacila neku staru krpu na sebe, ali što god uzela za odjenuti bilo je apsolutno prekrasno. Iako bih sada dala sve što imam samo da znam da je Dimi dobro. Izašla sam polako iz sobe kao kakav uplašeni mišić iz svoje rupe. Krenula sam prema dvorani, a onda je iza ugla izašao Fabi.
«Baš sam krenuo prema vama, Veličanstvo. Imamo neke male stvari za obaviti. Morate odabrati bar dvije djevojke koje će se brinuti za vas. Ipak, sada ste kraljica.»
Rekao je to s nekakvim izrazom naučene pristojnosti no bilo mi je svejedno. Samo da sve što prije završi...
«Fabi, recite zar će me te djevojke stalno pratiti?», upitah ga nekako uplašeno.
«Ne nužno. Ali bit će vam na usluzi. Isto kao i ja, gospo.»
«Ah...dobro onda.»
Došli smo u dvoranu punu djevojaka koje su bile, naravno, vrlo lijepe kao i sve ostale, ali razlikovale su se po tome što su samo one bile određenog ranga koji im je omogućavao da mi budu sluškinje...ili što već. Ja sam u toj prostoriji vjerojatno izgledala veličanstveno i moćno kao njihova kraljica, ali u glavi mi se zapravo vrtilo eci peci pec, ti si mali zec... dok napokon ne odlučih.
«Molim treću djevojku da istupi.»
Prišla mi je visoka djevojka crvenkasto smeđe kose i očiju boje zrelog šipka. Ona mi se nakloni na što se obratih ostalima:
«Slobodne ste. Neću trebati više od jedne. Fabijan će također biti sa mnom, zar ne?», pogledah ga.
«Naravno, kraljice. Obećah da ću vas čuvati do povratka kralja.», odgovori naklonivši se sa mješavinom nekakve uslužnosti i blagog gađenja koje nisam shvaćala. No,bar smo riješili formalnosti. Krenuh prema svojoj sobi dok me sluškinja i Fabi pratiše kao vjerni psi. Sjela sam pred ogledalo na što mi je ona počela uređivati kosu. Fabi se zavalio u naslonjač i dosađivao se.
«Što bi htjeli raditi poslije?»,upitao me kao da si želi napraviti raspored.
«Ne znam...bi li me proveo kraljevstvom? Zrak bi mi dobro došao. Isto kao i neki doručak.», rekoh, osjetivši kako mi se trbuh već lagano buni.
«Naravno, gospo, vaša je želja moja zapovijed.»
Još nisam razumila zašto me pobogu Dimi ostavio sa ovim seronjom koji je očito imao nekakvih problema sa mnom. Samo mi je to još trebalo da me cijelo kraljevstvo ne poštuje jer sam lovac. Naravno, bilo je bolje kad je Dimi bio tu. Bili su ful pristojni...sigurno zato što su se bojali kralja. Ali ipak mi se čini da im ja sama ne značim ništa. Pogledala sam ga iz ogledala. Još je uvijek imao tu facu kao da ga nešto muči, kao da je tužan ili ljut. Da bar nestane..da se bar makne od mene...ne da mi se bavit sa još osoba koje me mrze jer dovoljno već sama sebi nisam draga. Ali opet...moj Dimi trenutno vodi mnogo veće bitke od mene. Trebam biti jaka za njega.
...............................................................................................................................................
Hodao je uz mene, ali svejedno mi se činilo kao da sam sama. Nakon nekog vremena hodanja uza kameni zid obljepljen tamno zelenim nakupinama mahovine, došli smo na šumski puteljak. Hodali smo alejom oko koje se svo bilje činilo kao da je mnogo intenzivnije boje nego na zemlji. Po njegovim sam koracima čula da je malo zaostao iza mene, ali se nisam osvrtala.
«Ovo bi vam trebalo utažiti glad, gospo. Ali nemojte previše pojesti jer bi mogli imati određenih...ahm...problema, pošto niste navikli na našu hranu.»
Rekavši to, pruži mi nekakav ovalni plod veličine naranče. Bio je nekakve čarobne ljubičasto-crvene boje i kad ga ugledah osjetih kako mi se slina polako nakuplja u ustima.
«Hvala što ste se sjetili, Fabi.», rekoh i uzeh jesti svoj doručak.
Atmosfera je bila čudna među nama, ali sam pokušala to ignorirati. Pričao mi je o nazivima biljaka, o finoj hrani, zatim o ljudima u kraljevstvu i svečanim balovima. Upijala sam svaku njegovu riječ i time sam se osjećala bliže svom Kralju, narodu i Fabiju.
«Ja bi jako htjela ići na bal.», rekoh sa nekom čeznutljivom zanesenošću, okrećući se pritom oko sebe dok me je predivna haljina pratila nadimajući se i lebdeći pomalo svakim mojim pokretom.
«Pa...siguran sam da će vas kralj voditi kad se vrati.», odgovori on zamišljeno.
«Da...kad se vrati. Naravno.»
Prestala sam se okretati i, sada u malo tmurnijem raspoloženju, krenusmo natrag prema dvoru.
.........................................................................................................................................
Već na prvim stepenicama mi je prišla djevojka rekavši uz blagi naklon:
«Na usluzi sam vam, kraljice. Trebate li štogod?»
«Ne, hvala. Možeš ići. Fabijan će biti tako dobar da me otprati do sobe, a ti mi dođi ujutro.»
«Kako želite. Ugodan san.»
«I vama isto.», rekoh uz blagi osmjeh i naklon glavom.
Čim smo ušli u sobu sjela sam za svoj prekrasni bijeli klavir i počela svirati, onako po osjećaju, neke daleke i tužne melodije nadajući se da će mi odvesti srce k njemu kako bi ga zagrlilo.
«Možeš otići ako želiš. Vjerujem da sam dovoljno sigurna ovdje.»
«Ako dopuštate, rado bih vas slušao kako svirate.», rekao mi je nekim plačljivim tonom. Nisam znala kako da reagiram na njegovo lice koje je sada zaista pokazivalo svu bol nakupljenu u njemu pa sam samo nastavila svirati, nadajući se da će ju meki zvukovi klavira ublažiti. Zavalio se u naslonjač okrenut prema meni i, zaklopivši oči, utopio se u dubinama zvuka koje su prigušeno odjekivale prizivajući stara, već zaboravljena sjećanja.
..
utorak, 17.01.2012.
Šesto slovo na latici cvijeta
Proučavao sam kartu sjevera zemlje. Bijele figurice kojih je bilo četverostruko više nego crvenih označavale su lovce. Crvene figurice bili smo mi. Odlučio sam sa Trydilom otići srediti situaciju. Imao sam svakojakih glupih ideja koje sam pokupio gledajući ljudske filmove. Neko vrijeme razmišljao sam koga da ostavim kao babysittera. Fabijan! Hehe. Rekao sam slugama da ga obavjeste da dođe u moje odaje nakon što obavim razgovor s Dorron. Sluga poslušno kimne i odjuri svojim putem. E da mi je njegova plaća i lagodan život, ali ne... Ja se moram ubijati od posla da bi oni svi fino živjeli u miru, a ni ne znaju koliko je ovo teško. Svi žele biti ja. Hahaha! Pa jednom bi im dao nek probaju, naročito u ovo doba rata kada tisuće života ovise o meni i mojim strateškim idejama.
-Dimii!-
Nešto mi se baci na leđa.
-Ugušit ćeš me....-
Dorron pusti osjetivši mrzovolju u mom glasu. Okrenem se prema njoj i počnem voditi monolog, kao da je dijete, iako kad bolje razmislim prema meni ona i je dijete... njena šukunbaka meni je dijete...
-Vidiš ovu kartu? Crveni smo mi, bijeli su lovci. Pobit će nas ako nešto ne poduzmemo. Nemamo više vojske koju bi mogli poslati i zato ja i Trydil idemo tamo izgladiti stvar. Šanse da preživimo su nikakve što vjerojatno znači da ću se vratiti živ i zdrav. A dok me neće biti ti ćeš obnašati neke kraljevske dužnosti pošto si sada ti kraljeva žena na sljedećih 27godina. Fabijan će ti pomagati i također ćeš dobiti dvije družbenice. To su one tete kaj ti pomažu i druže se s tobom. Svi s titulom zlatne zvijezde mogu to postati, a ti ih lijepo sve upoznaj pa odaberi dvije koje ti se svide. Ako ne bukne još kakav napad osim ovog onda će ti zapravo biti dosta lako živjeti i imat ćeš puno slobodnog vremena. Također ne izlazi iz palače bez Fabijanove pratnje. Sve jasno?-
A jadna... Gledala me tako uplašeno i zbunjeno kao da sam joj rekao da mora u dva dana spremiti državnu maturu za više razine. Zagrlio sam je čvrsto da bi joj dao do znanja da vjerujem u nju i da će biti sve uredu, a onda sam otišao u svoje odaje posljednji put je poljubivši prije borbe.
***
Fabijan je nervozno šetkao vamo tamo po mojoj sobi. Nikad nebi rekao da u njemu teče krv dvije najopasnije sukobljene vrste. Izgledao je kao vilenjak. Zapravo poput neke slabašne djevice. Stisnuo se uz zid kad sam mu probao prići. Znao sam da me se boji, nikad nisam želio da tako bude, ali vrijeme rata ima svoje posljedice i na obitelj. Razori je do gotovo nepopravljivog oblika. Sjećam se nekad kad smo bili ljubavnici, kad sam njega odabrao na 27godina. I onda blaf! ''Damyene on ti je sin!'' I onad wtf... E da, ljudski svijet pojednostavio mi je misli. Heh... Iako još ne vjerujem da mi je dečko sin. To onaj blentavi Trydil izmišlja sapunice.
-Čuvat ćeš mi djevojčicu. Ona je jako važna i ne želim da joj se išta dogodi, jasno? Ako joj i jedna vlas padne s glave odgovarat ćeš svojim životom.-
On me u nedoumici pogleda.
-Zar je toliko važna?-
-Je, ti si polulovac, a ona je čistokrvna možda se složite.-
-Kao ovo je zbog mene?-
-Djelom.-
Okrenem se i odem. Trydil će vjerojatno gunđati kako kasnim i sl. Joj samo da sve dobro prođe. Ne želim još mrtvih.
utorak, 10.01.2012.
Peto slovo na latici cvijeta
Spuštala sam se, vrlo polagano, među sivim stijenama koje su na mjesečini imale crvenkast odsjaj. Haljina je graciozno lebdila oko mojih nogu dok sam se primicala svom odredištu. Spustila sam se na maglovitu livadu osvjetljenu samo bijelim svjetlom zvijezda. Nije bilo hladno jer je magla zapravo bila para koja se dizala iz vrućih bazena. Tada, ugledah Damyenov lik koji je sjedio uz obalu, nekako odsutno buljeći u vodu. Bio je prekrasan pod svjetlom zvijezda koje su se okupile baš na tom mjestu, kao da su se i one, zajedno sa mnom, htjele diviti njegovoj nebeskoj ljepoti. Uz njega, nitko nije mogao ostati ravnodušan, ali ja se još uvijek nisam mogla smiriti. Ovo je bio moj dom, ali jako sam dugo bila odsutna, a običaji sjena mi još uvijek bijaše nepoznati. Nisam znala što da očekujem i to me izluđivalo. Svakim korakom bliže, osjećala sam se kao da će mi srce iskočiti iz grudi. Ruke su mi se tresle.
Nesigurnost je trajala samo taj tren koji mi je trebao da se primaknem I poljubim ga. Znala sam da se ničega ne trebam bojati jer on ne bi dopustio da mi se bilošto loše dogodi u bilokojem svijetu. Njegove ruke su polako klizile oko moga strukića dog ga, kako sam se privijala bliže, nisu obujmile do kraja. Usnice su mu bile kao od meda, ali ta slatkoća je budila neki čudan osjećaj žudnje u meni. Nisam znala što je to, ali pomislila sam da taj osjećaj može stvoriti samo njegova krv. Moja je, naspram toga, bila opasna, ali djevojke su me dobro uredile pa se nadah da do incidenta, koji je u mom svijetu bio čest jer ne volim labelo, neće doći. Kad sam ga jednom okusila, više se nisam mogla odvojiti od njega. Bila sam začarana, kao u snu. Nasmiješio se onako sexy kako je samo on znao dok mi je prstima prelazio preko lica, pa po žili na vratu sve do srca koje je lupalo kao ludo. Odjednom sam postala pomalo ukočena, a koža mi se blago naježila.
“Jesi li dobro?”, šapnuo je.
“Um…da…ovaj, ne znam.” Nisam znala što da kažem, samo sam ga mogla pogledati svojim psećim okicama I nadati se da će razumjeti.
“Ne boj se, Dorron Ross. Neću te povrijediti. Idemo polako, ok?”
Kimnula sam, a on me snažno zagrlio. Baš kao prije. I bila sam sretna. Nisam još razumjela što to pobogu osjećam prema njemu. Bila sam apsolutno zbunjena, a on je to i vidio. Mislim, znala sam da ga volim. Vjerojatno na sve moguće načine koji postoje, ali bojah se to pokazati. Mazio me neko vrijeme dok sam se borila sa svojim srcem i mozgom. Naposlijetku se iskobeljah iz njegovog zagrljaja da bi ga pogledala duboko u oči. Da, moj anđeo je stajao tu predamnom, a ja sam se ponašala kao da se imam nečega bojati. Uf…ako ništa drugo, bar ću biti kraljica blesavosti.
Gledajući ga tako, obuhvatila sam mu lice i najiskrenijim glasićem kojeg sam mogla proizvesti rekla: “ Trh mehla, Damyen.”
“ Trh mehla, Dorron.”
Kad je to izgovarao, činilo mi se kao da je sretan. Neopterećen. Bar na taj tren. I to me odmah smirilo. Pokušah opet.
Poljubio me nježno, a ja mu poljupce odvratih. Podigao me jednim potezom ruku, kao da sam perce, i odnio me do vruće vode. Para koja se uzdizala otopila je paučinastu tkaninu s moga tijela, ali mene nije mogla ozlijediti jer sam bila s Kraljem. Lagano me spustio I privio svojem tijelu koje je bilo vruće toliko da me sva toplina omamila i opustila. Prolazili su me trnci dok bi osjetila njegovu meku kožu na svojoj. Njegovi su me dodiri omamljivali, a ja sam im se prepuštala. Napokon, polegavši me na toplo tlo po kojem su kapljice vrućih voda lagano plazile, ušao je u mene. Vrlo nježno, pazivši da mi u svakom trenu bude ugodno. Njegove ruke su milovale moje tijelo dok sam uzdisala od topline njegovog bića.
Kako je sunce izlazilo svakom zrakom je sve više obasjavalo krajolik i zagrijavalo zemlju na kojoj ležasmo. Lagano mi je peckalo obraze dok napokon ne otvorih još snene, zelene oči. Pogledah kraj sebe, a on je bio tu. Probudih se kraj svog anđela. Probudih se kraj svog Kralja.
četvrtak, 29.12.2011.
Četvrto slovo na latici cvijeta
Gledao sam u vodu razmišljajući o tome kako da postavim obranu oko sela između dva glavna grada. Znao sam da bi bilo vrijeme za obnoviti savezništvo sa okolnim narodima jer ako bi se svako borio za sebe nebi preživjeli više od nekoliko dana.
-Damyen..-
Osjetio sam Žaninu ruku na ramenu. Sjela je na travu pored mene. Bila je predivna. Na kratko sam se zapiljio u njenu facu... Nisam navikao viđati je tako sređenu. Inače sam je smatrao sestrom iako smo bili samo dobri prijatelji, ali sada... Sada sam u svojoj najboljoj prijateljici, u svojoj nebiološkoj sestri vidio svoju buduću kraljicu. Bila je prekrasna. Nisam znao kako drugačije opisati to. Nije bilo riječi kojima sam mogao opisati ljepotu kojom je zračila. Kad je shvatila koliko zurim spustla je pogled i zacrvenila se.
-Damyen, ja...-
Stavio sam joj prst na usta.
-Ššš... Mir.-
Sklupčala se u mom zagrljaju i zajedno smo gledali paru koja se dizala iz vrućih Zmajevih Bazena.
-Zanimalo me, nisi li rekao da sve sjene imaju istu boju očiju?-
Nasmješio sam se. Bila mi je slatka kad bi tako mijenjala temu koje se bojala.
-Zbog zraka jednog od tri sunca ovdje naše oči imaju zlatni pigment i zbog toga su nam oči većinu vremena zlatne. U pravilu one imaju specifičnu nijansu plavo-sive boje. Kad koristimo svu svoju moć one se prokrve i postaju crvene ili crne.-
-Ali nitko osim tebe nema takve oči. Zar oni nisu sjene?-
-Jesu. No hajde vrijeme za priču. Pričao sam ti o ratovima, sjećaš se? E pa vidiš, s početkom ratovanja pojavio se neki čudan virus. Prvo bi nam se izgubio zlatni pigment i oči bi promijenile boju. Ništa bitno. Tako su gotovo svi imali različite oči. No, onda se bolest razvila. Oni kojima su se oči izmijenile postali su vrlo agresivni i gubili su kontrolu nad svojim moćima. Dosta njih međusobno se poubijalo. S vremenom shvatili so da pijući krv možemo zaustaviti taj gubitak kontrole. Nikad nismo ubijali, samo bi uzimali koliko je bilo potrebno. Ali kako je bolest jačala trebalo je sve više. Kad netko nebi dobio dovoljno izgubio bi kontorlu i poubijao sve oko sebe. Lijek za tu bolest još nismo našli. Otkrili smo koja vrsta krvi najbolje sprječava pojavu agresije i tako živimo. Naš virus proširio se na još nekoliko vrsta dok su druge bile imune. Još uvijek naši znanstvenici traže zašto mi nismo, a oni jesu imuni. Vlada strah da će kad se bolest razvije u finalni stadij ubiti sve nas. No, ne možemo znati pošto su se oni koji su bili među prvima zaraženi poubijali međusobno, a nove generacije konstantno umiru u ratu.-
-Ali ti nisi zaražen.-
-Nisam bio jer je moje tijelo moglo postići dovoljno visoku temperaturu da ubije virus, no kako sam bio ranjen tijelo mi se ohladilo i...-
-Oči su ti postale zelenkaste.-
-I počeo sam žuditi za tvojom krvi.-
-Ali kontroliraš se.-
-Da, zato jer mi je tijelo sad više manje u dobrom stanju i virus se ne može razvijati dalje. A kad se oporavim bacit ću se u vulkan da ozdravim skroz.-
-Ti možeš preživjeti tako visoke temperature?!-
-Da, ja sam poslijednji rođen s tom moći.-
-Osjećaš li se usamljeno kad-kad?-
-Da, volio bi naći nekoga tko može isto što i ja, ali imam mnogo prijatelja pa nisam pretjerano usamljen.-
Ona se promeškolji u mom naručju.
-A Damyen... A zar ćemo stvarno obaviti ovaj ritual?-
-Da.. I nemoj misliti da to činim iz političkih razloga. Radim to jer te volim više nego što misliš.-
Ona me pogleda svojim nevinim dječjim zelenim očima.
-A meni se neće prenjeti virus ako ćemo to raditi?-
Kako je naglasila riječ 'to' jedva sam se suzdržao da ne prasnem u smijeh. Pokušao sam ostati ozbiljan.
-Ne, imuna si.-
Nesigurno mi se primakne i poljubi me. U meni je budila želju da je štitim, da budem nježan... Ne znam... Volio sam je, ali na koji način?
četvrtak, 15.12.2011.
Treće slovo na latici cvijeta
Nervozno sam se približila odškrinutim vratima u namjeri da ih zatvorim, kad odjednom začuh nečiji cvilež. Bacila sam pogled kroz prorez da bih ugledala Dimija koji je držao Fabija prikovanog uza zid i neobuzdano pio iz njega, dok se ovaj tek lagano koprcao. Gledajući u taj čudan prizor skoro nisam vidjela Azrijela koji ih je pokušavao odvojiti cijelo to vrijeme, ali me stigao samo na tren ošinuti pogledom i reći da odem nazad u sobu tonom koji je bio mrvicu uznemiren, ali je u isto vrijeme zvučao kao da se takve stvari tamo redovito dešavaju. Zatvorila sam vrata i pokušala ne misliti o tome jer bi se samo još više zbunila, a znala sam da će Fabi biti dobro dok god Azrijel ima konce u rukama. Kako sam prestala misliti na to, u glavi mi se počeo vrtiti film od malo prije i onda se više nikako nije dao zaustaviti. Zašto se naš prvi poljubac morao upropastiti? Pa bila sam dobra curica prošle godine, zar to sada ništa ne znači? Uf...nema više mojih dragih leptirića, a tako sam dugo čekala da ih osjetim, no...valjda će bolje proći drugi put. Kako su mi se instinkti pokrenuli onaj tren kad me pokušao napasti, došao je osjećaj opreznosti kao onaj u kakvog grabežljivca koji uvijek spava s jednim okom otvorenim. Htjela sam se opustiti, ali znala sam da me ta opreznost još dugo neće pustiti na miru. Instinkti se ne gase...
«Kuc,kuc»
(Hm...tko me gnjavi...daj šuti spavam...)
«Kuc, kuc,kuc!»
«Evo me, polako. Sad ću.»
Ustala sam još u polusnu i nespretno se izvukla iz dekice. Uspila sam nekako otvoriti vrata iz trećeg pokušaja jer mi je prije toga stalno kvaka bježala iz ruke.
«Dobar dan, princezo Dorron.», reče neka lijepa djevojka vragolasto se smješkajući.
«Oh, dobar dan, Oprostite, zaspah. Kako vam mogu pomoći?»
«Načule smo da idete na zmajeve bazene...»
« A to...da idem.»
Na to ona ciknu i odjednom se oko nje pojavi još četiri djevojke, svaka ljepša od one druge. Do tad sam se već polako i razbudila, a onda su mi sve odjednom upale u sobu.
«Morate nam dopustiti da vas uredimo, princezo. Ovo je velika stvar.»
«Zar je?»
Pogledala me kao da sam pala s marsa...pa tehnički, mogli bi reći kao da i jesam heh...
«Naravno. To je stari običaj sjena. Nisu to nekakve toplice pa da se idete brčkati, a ne ne.»
Izmjenjivale su se u objašnjavanju, dok su navlačile prekrasnu bijelu haljinu preko mene i ukrašavale me svakojakim cvijećem.
«Prema legendi, na tim su se bazenima kupali drevni zmajevi. Vode bijahu toliko vruće da im nitko drugi nije mogao prići blizu.»
Pa poče druga: «Upravo tako, nitko drugi. Osim kralja Damyena koji je, kako kažu, sin zmajeva.»
Trećoj se oči zasjaje dok je nastavila: «Kad za to dođe vrijeme, Kralj mora odabrati djevojku koju će povesti tamo i koja će se, kad je uz njega, isto moći kupati u bazenima.»
«Naravno, velika je to čast za jednu djevojku da Kralj odabere baš njoj uzeti djevičanstvo.»
«Čekaj, čekaj malo! O čemu vi pobogu pričate?!», rekoh dok mi se pušilo iz ušiju kao da sam parni vlak. (On...mene...ma daj me nemoj zezat...)
Pa, vidjet ćemo što će biti kad dođem. Bili smo dugo najbolji prijatelji, tako da ga još uvjiek mogu za uho ako bude zločest...hm... Pribrah se brzo, kako djevojke ne bi primijetile moju reakciju. Zadnje što mi je trebalo su glasine po kraljevstvu o mojem lovačkom mentalitetu i opiranju njihovim običajima.
«Da, naravno, jako sam počašćena.», zapakirala sam to u nekakav usiljeni smješak i nadala sam se da će one to pripisati uzbuđenju. Ali nisam se trebala brinuti zbog njih jer su bile ushićenije nego što bih ja rebala biti. Češljale su mi kosu i umetale razne mirišljave cvjetiće u nju. Haljina je sada na meni bila lagana kao srebrena paučina koja izlazi iz mog vlastitog tijela samo da bi ga malo pokrila.
«Vi ste, princezo, sigurno vrlo uzbuđeni pa ni ne shvaćate koliko je ovo zapravo bitno.»
«Ma daj, pa tko bi mislio o biločemu drugom kad je Kralj toooliko zgodan.»
Odjednom su sve počele hihotati od pomisli na Damyena, a i ja s njima. Bilo je zbavno družiti se s djevojkama...jedva da sam znala kakav je to osjećaj. Nikad prije nisam bila previše blizu djevojaka tako da mi je ovo sad bilo čudno i zanimljivo, ali i pasalo mi je. Pa i ja sam, valjda, jedna od njih.
«Princezo, znate, budući da ste vi Lovac, a Kralj demon, vaš odlazak na zmajeve bazene će biti politički jako dobar potez.»
Druga nastavi smireno i pomalo zamišljeno: «Možda ujedinjenje naših dvaju svjetova napokon donese mir među našim narodima.»
«To bi bilo sjajno...», rekoh pomalo odsutno. Uvidjela sam da imaju pravo, ali onda se ne bi trebala ljutiti na Dimija. No ja ne želim da se to dogodi sad...bojim se.
utorak, 13.12.2011.
Drugo ispisano slovo na latici cvijeta
Uputio sam Trydilu ubojit pogled, jako je dobro znao što to znači, ali nije se suzdržavao od toga da me telepatski ne upita: ''Znam da si ženskar, kad završiš s njom mogu li je dobiti?'' Siknuo sam na njega i povukao Doron za sobom. Ona me u čudu gledala.
-Jesam nešto krivo napravila?-
Upita zabrinuto.
-Nisi.-
-Zašto onda tako brz hodamo prema dvorcu?-
-Zato jer imam nešto za tebe.-
Zbog lančića koji sam joj dao drugi ne čuju njene misli, ali ja ih jasno čujem iako većinu vremena ignoriram i poštujem njenu privatnost. Znao sam što najviše od svega želi od kad je ovdje došla, ali za to je potrebno... Ne, ne... Jesam li ja lud?! Pa kako da joj to učinim, ona mi je kao sestra(a i što ću sa Victorijom...)... To što me zagrlila kao da sam joj dečko sada nema veze s tim... Ali uzalud ignoriranje istine... Čuo sam njene misli tako glasno, kao da se deru. Napokon došli smo u moje odaje.
-Ono je za tebe.-
Pokazao sam na bijelu haljinu na krevetu. Bila je to obredna haljina djevičanstva(ček, zašto sam ono ovo radio?!)
Ona je počela cičati i bacila se na mene. Kako sam još bio slab pali smo na pod. Nije bilo prvi puta da smo se našli u ovom položaju, ali sad kako sam ja bio u svom tijelu bilo je drugačije... S jedne strane htio sam je zbacit sa sebe i škakljat do smrti(to sam nekada uvijek radio), a s druge strane bilo je to nešto u njenim očima. I'm probably makeing a fuss over nothing but... thats wut every mans thoughts look like before kissing the woman they love... Ne znam koliko smo se dugo gledali, ja nisam ništa poduzimao(poštujući i dalje privatnost njenih misli). Na kraju ona odluči priznati tako što mi se približi malo i... Pa bilo je na meni da dovršim tu ljubavnu priču i poljubim je. Od nervoze si je vjerojato progrizla ranu u ustima. Bila su puna krvi. U trenu sam se našao na njoj, miris i kus krvi me izluđivao. Ona zastenje od užitka. Moje žrtve uvijek bi umirale sretne... To je bilo zbog moje moći nad elementima, pogotovo nad vartrom. Nesvjesno bi svakim dodirom pustio u njih impuls koji je podraživao mozak da luči sve i svašta... Ugl nebi ni znali da sam ih ubio. Na moju sreću(jer nisam htio nju ozlijediti) ili možda nesreću ona je bila lovac. Osjetila je da nešto ne štima i čvrsto me stusnula rukom za vrat.
-Mir, Damyen.-
U njenim očima vidio sam izraz svog lica. Oči su mi bile crvene, zvjerske... Lice zastrašujuće... Nakon par sekundi uspio sam se pribrati.
-Isprobaj haljinu i obuci je danas ako se želiš kupati samnom u Zmajevim bazenima.-
Izašao sam iz sobe i baš u pravi čas naletio na Fabijana. Primio sam ga za kosu i odvukao u njegovu sobu. Bio sam žedan nakon ovoga... nisam bio do sada svjestan ni koliko. Pritisnuo sam ga na zid i ugrizao. Morao sam piti. Kroz neku maglu, kao da dopire iz nekog drugog svijeta taj zvuk... Čuo sam kako doziva Azrijela. Poslije će mi biti žao zbog sveg ovog, ali sada... Sada sam htio samo piti i piti...
