srijeda, 01.02.2012.
Prvo slovo druge riječi na cvijetu
Promatrao sam zvijezde milujući Zou(mog zmaja) po ljuskama. Ona je tako mirno spavala. Fascinirao me njen mir. Mir svih oko mene. Čim sam došao u logor sve se smirilo kao da ću ja pucnut prstima i da ćemo pobjediti. Morao sam smisliti nešto dobro do jutra. Znate kako je biti kralj? Teško! Jebeno teško! Dođete u logor di ima manje od 20 vojnika i oni očekuju da čete im vi svojim prisustvom donjet pobjedu protiv par stotina neprijateljskih vojnika. Ako nešto zabrljam svi ćemo izginuti, a ako se povučemo izgubit ćemo dosta zemlje, morati evakuirati velika područja čime bi ugrozili gospodarstvo zemlje i život civila. Sjećam se jednom davno... Upoznao sam jednog dječaka u ljudskom svijetu koji je želio biti kralj. Pa da je tu rekao bi mu:'' Izvoli, hajde! Reci im da će izginuti ili ih odvedi u smrt... Ajde!'' A bio sam glup što sam Doron dovodio u ovaj svijet. Ona neće biti u stanju držati mač ili pištolj ili gledati smrti djece... Kvragu! Trebao bi se i ja manje povoditi za tim svojim vizijama koje mi nedaju mira. Dok sam ja živ neće ni jedno dijete poginuti niti će ijedna obitelj ostati bez svoga člana!
Zašto smo pobogu morali čekati da lovci ustanu kako bi imali fer borbu. Mislim, oni nisu bili fer, zaš bi mi bili? I onda mi sine ideja. Kako je zora već bila blizu naredim svima koji imaju moć shapeshiftanja da oblik promjene u bijelog nosoroga. Da, sjajna ideja. Komična! Stao sam na čelo, isto preobražen u tu divnu životinju čelične kože. 5... 4... 3... 2... 1... 0... Bljesak zore! Juriš! Lovci su rekli u zoru i prva zraka je izašla. Znači zora. A to što oni još nisu ustali je njihov problem. Mogu misliti kako je to izgledalo. Krdo nosoroga sjurilo se niz planinu i pregazilo lovački kamp i sve u njemu. Stampedo divljih životinja izgazio ljude na spavanju! Hahaha! Trčali smo ravno na njihove šatore, ravno na one koji su u panici ustali iz kreveta i vadili pištolje, ravno na nekolicinu koja se stigla preobraziti u vukove. Promatrajte to iz Zoinih očiju za veći doživljaj. Moja divna krvavo crvena zmajica letjela je iza nas i spaljivala sve pregaženo. A onda se digla u vis. Krdo nosoroga okruživalo je tri lovca od čega su dva bila u svom vučjem obliku i njihovog vođu također u vučjem obliku. Njihove odurne iskvarene lovačke oči u šoku su promatrale kako sve gori, a samo su oni ostali. Bez oružja. Njihov vođa koji se do tada kukavički skrivao istupi. Pjena se cjedila iz njegove odurne gubice.
-Izazivam vašeg prokletog demonskog kralja.-
Nisam mogao odoljeti pozivu, stvarno nisam... Tako dugo ih nisam ponižavao(a oni moj narod jesu).. Kako bi bilo zabavnije uzeo sam jedan od svojih najdražih oblika... Crni vuk sazdan od tame... Kao da je sačinjen od crna dima... Oči u kojima je gorjela vatra... Da, tu nema televizije pa ja trebam napravit show, kao što su oni radili show iz tog kad bi nas lovili i brutalno klali i mučili. O da... Istupio sam u krug izgledajući kao jedan od njih, ali opet kao jedan od vlastitih. Njihov vođa, koji me jako podsjećao na Jackoba(kao vukodlaka) iz Sumraka počne kružiti oko mene. Smečkasti vučić... Kako simpatično! I ja ću ga ubiti! Hahahaha!
Ostali lovci primaknuli su se rubu kruga(koji se povećao jer su sada svi moji vojnici željeli stajati u prvom redu i pratiti borbu). Zoa je zabrinuto promatrala iz zraka. Čuo sam je kako sikće riječi prijekora na mene što se ponašam kao razmaženo derište. Smeđi vuk napokon krene u napad. Skoči mi s leđa, ali očito nije nikada čuo da sjenu prvo treba uhvatiti. Dok je još letio prema mojim leđima samo sam mu se stvorio pored vrata i zario zube duboko u sočne žile koje su se tamo nalazile.Budala pa ne zna koliko je moja vrst brža od njihove. Pao je na zemlju pokušavajući se otrgnuti stisku mojih zubi. Njegova šapa vraćajući oblik u ljudsku ruku letjela mi je prema vratu. Brzi shapeshifter, to mu moram priznati! Odskočio sam na par metara od njega dok mu je ruka opet postala šapa. Bio sa zadivljen brzinom kojom se preobražavao. Vratio sam se u svoj ljudski oblik čisto da dokažem kako je gotov. Nije da sam se pravio važan... Usprkos svemu bio sam vrlo dobro pripljemljen za iznenađenja jer nikad ne podcjenjujem neprijatelja(ali moram se ponekad malo napravit. hh.). Zoa je zadovoljno progunđala u zraku. Znao sam da voli promatrati kad ovo činim. Na tren sam gledao kroz njene oči, a onda sam se vratio u tijelo doživjeti svu moć vatre. Moje tijelo postalo je užareno, kao da je od lave. Na leđima su mi se pojavila vatrena krila. Riknuo sam iz sveg glasa. Pod se zatresao od te rike. Lovac je pao na zemlju tresući se. Kad bi samo bio dovoljno mudar da preda, nebi ga ubio... Vatra nas je okružila. Iz nje se čula moja rika. Iz nje čuo se glas moje snage. Ne znam zašto(možda zato što sam plemenit ili dobrica ili što već) želio sam ga uplašiti da preda borbu i da ga ne moram ubiti. Na kraju borbe uvijek me napustio krvoločni instinkt koji sam imao na početku. Bilo je to čudno, ali lovci se nikada nisu predavali, za sve postoji prvi puta(nadam se). Vuk je sada bio čovijek koji je klečeći na podu nešto cvilio. Polako sam mu se približio.. Morat ću ga ubiti... Krenuo sam zamahnuti rukom prema njegovoj glavi, ali me zaustavi krik koji je ispustio bacivši se na zemlju i plačući.
-Arisse!-
Vatra je nestala. Mirno sam ga pogledao. Još se tresao na podu. Bacio sam pogled na svoju mini vojsku koja je klicala i zapovjedio im:
-Preobrazite se natrag i stavite ih u okove. O njihovoj sudbini ću odlučiti kad se vratim na dvor. Pošaljite ih u Uzz-dur, a vođu ostavite u logoru.-
Vojnici su se primili posla, a ja sam krenuo nazad prema našem logoru. Nisam mogao vjerovati da mi se lovac pokorio. Zar su moje moći zaista toliko narasle od prošloga puta? Da me na mom vlastitom jeziku nazove kraljem i pokloni mi se. Ili su lovci postali kukavice? Možda je lik samo proračunat pa planira pokušati pobjeći.. Možda...
Vrativši se u svoj šator maknuo sam jednu crvenu figuricu s karte. Još 27 ovakvih logora treba uništiti i riješen problem.
-Od kud ti ideja s nosorozima?-
Trydil me znatiželjno promatrao.
-Ljudski svijet.-
-Filmovi?-
-Da..-
***
Fabijan je promatrao izlazak prvoga sunca. Iza njega prođe hrpa dvorskih djevojaka. Njihovo hihotanje i došaptavanje ga je smetalo.
-Jesi vidjela kako je sladak?-
-Ja sam čula da je sada i u službi kraljice..-
-Pa naravno kad su oboje lovci.-
Mrzio ih je. Osuđivali su ga usprkos svemu što je radio za kraljevstvo. Isto kao što ga je vjerojatno i kraljica osuđivala zato što je mješane krvi.
Napokon se makne s prozora i krene razbuditi njeno veličanstvo. Kraljica je već bila budna, ali dvorjanke nigdje.
-Fabijane.. Poslala sam dvorjanku kući jer je izgledala bolesno. Bi li mi ti danas pomogao oko haljina i uređivanja?-
-Naravno Veličanstvo.-
Reče Fabijan i odabere joj haljinu koja je odgovarala jutarnjem zraku. Karljica je svirala dok joj je on prčkao po kosi. Na trenutak se prisjeti kako je nekad starijoj sestri tako radio pletenice. Jedva se suzdrži da ne pusti suze.
-Gotovo je. Želite li doručkovato?-
Promrmlja nekako užurbano. Kraljica ga zbunjeno pogleda. Znao je da izgleda nervozno. Ona samo kimne te on odjuri iz njene sobe kao da ga svi demoni pakla gone. Kad se spustio u podrum gdje nije bilo nikoga poče liti suze.
-Kad bi bar mogao umrijeti...-
